Sretan ti rođendan, sporte

Postoje posebni dani, dani koje slavimo i obilježavamo. Dani koji su nam označeni u kalendaru, dani koji nas potiču na razmišljanje i refleksije. Rođendani. Nove godine. Dani u kojima gledamo unazad, shvaćajući kako vrijeme ne koči ni za koga, odmjeravajući koliko smo narasli, udebljali se, posijedili ili pogrbili. Dani u kojima gledamo unaprijed, obećavajući si po tko zna koji puta da ćemo napokon prestati pušiti, naći vremena da pročitamo dobru knjigu ili hrabrosti da pozovemo Katarinu iz 8c u kino. Dani u kojima nam se nekako čini da nam je, usprkos svemu, sve jasno, da shvaćamo što nam je u životu bitno.

Danas je takav dan.

Danas je i Nova godina Olimpijskih igara i rođendan sporta i slavljenici će na proslavu doći u svom najboljem ruhu. London se za feštu sprema već sedam godina, a većina natjecatelja i dvostruko, čak i trostruko duže. Organizatori su u ceremoniju otvaranja uložili preko 30 milijuna Eura, sportaši cijeli život i Olimpijskim parkom u Stratfordu večeras neće defilirati samo najsportskiji primjerci ljudske rase i njihovi snovi, već i snovi svih nas koji smo odlučili da unatoč svemu i dalje vjerujemo u sport.

Danas nije dan za realne i objektivne procjene. Nije dan u kojemu treba govoriti o komercijalizaciji sporta, o nesposobnim funkcionerima, o političkim priljepcima, o prevarama i dopinzima, o mitu i korupciji, o izazovima koji su pred svima nama. Danas je rođendan, i dragoj baki Sport nećemo brojati ni godine ni bolesti, već joj zahvaliti za sve što nam je dala.

Danas je dan u kojemu se valja prisjetiti sreće i ponosa koje nam je usred rata i razaranja donijela slika nezgrapnog Franje Arapovića, koji se u drugom pokušaju uspio objesiti na obruč jedinog istinskog Dream Teama i semafora koji je pokazivao 24:23. “Imamo ih!” vikao je susjed, “Spusti se, Franjo” vikao je Cvitković. Franjo se spustio, mi ih nismo imali, ali sport je pokazao da može biti lijek.

Danas je dan u kojem treba slaviti Michaela Phelpsa i njegovih stotinjak zlatnih olimpijskih medalja, ali i Erica Moussambanija iz Ekvatorske Gvineje, čije iskreno “Osjećam se dobro, sretan sam” i predstava u kojoj je u Sidneyu na jedvite jade uspio otplivati sto metara nisu bili ni smiješni, ni tužni, već veličanstveni primjer kako nam sport na svakom nivou nudi priliku da pobijedimo sami sebe i limitacije koje nam postavlja život.

Danas je dan u kojem se treba diviti Usainu Boltu i Hichamu el Guerrouju, ali i Dereku Redmondu, koji je u Barcelonu po medalju došao nakon razočaravajućeg Seula u kojem je kao jedan od favorita na 400 metara morao odustati usred utrke. Dereku Redmondu kojemu je nakon otrčanih 150 metara na Olimpijskom stadionu u Montjuicu jedna bolna sekunda rasparala i zadnju ložu i snove o medalji, ali koji se nakon Seula sam sebi zarekao da će utrku u Barceloni završiti bez obzira na sve, i koji je posljednjih 250 metara plačući odšepao potpomognut ocem koji se probio kroz osiguranje. “Ne moraš se mučiti, sine”. “Moram, tata”. I sport nas je naučio da gubimo samo onda kada odustanemo.

Ali, danas je i dan u kojemu se valja podsjetiti što nam je sport donio u našim vlastitim životima. Na onu nogometnu, rukometnu ili košarkašku utakmicu u kojoj smo jednom davno doveli svoju školu u drugo kolo općinskog prvenstva. Na prvih sto metara koje smo istrčali ispod 12, 13 ili 15 sekundi. Na onaj trenutak kada smo priznali da smo zadnji igrali loptom te da je ubacivanje za protivnika.

Moramo shvatiti da je princip isti, a pet sekundi koje bi nas Bolt ostavio na sto metara samo nijansa i da je upravo to jedinstvena ljepota sporta, koja vrijedi i na Olimpijskim igrama i na haklu s frendovim s posla. Olimpijci su brži, jači i viši, vjerojatno i odlučniji i izdržljiviji, ali sport je jednostavno – sport.

Jer u svakome Arapoviću, Phelpsu, Moussambaniju, Boltu i Redmondu je i dio nas, to je ono sto nam omogućuje da se s njima poistovjetimo, da slavimo njihove pobjede, žalimo njihove poraze, da skačemo sa stolice vičući im kroz televizor da moraju dodati lijevo, servirati dijagonalu ili “napokon pomaknuti lijene guzice”. U danima pred nama živjet ćemo kroz njih, obarati rekorde i ozljeđivati se, postat ćemo stručnjaci i u jedrenju i u streličarstvu i u dizanju utega, navijat ćemo i slaviti. Slaviti pobjede, ali i sam sport.

Ima dovoljno dana u kojima ćemo se baviti važnijim stvarima. Ali danas ne. Danas definitivno ne.

Živio sporte, sretan ti rođendan i neka ti je dug život.

Sportska priča godine

Dok na tribinama sedamdeset tisuća ljudi drži dah, na travnjaku ispod njih sve je jasno – nakon rovovske borbe i taktičkog nadmudrivanja, njihov klub je na rubu poraza. Preko dva sata svaki od pedesetak igrača Denver Broncosa dao je sve od sebe, ali sada ih može spasiti samo jedan, čovjek koji mora svu odgovornost preuzeti na sebe i biti najbolji u situaciji koja ne obećava mnogo. Ali on vjeruje u sebe, najjači je kad je najteže i vodi svoju momčad do pobjede. Continue reading

Čovjek koji nije znao odustati

Koliko puta ste nakon utakmice ili sezone čuli sportaše kako kažu: “Nije se moglo”? Rukometaši nisu mogli zbog sudaca, nogometaši zbog blatnog terena, košarkaši zbog niskih plaća, atletičari zbog jakog vjetra, jedriličari zbog preslabog. “Mi smo pokušali sve, dali apsolutno sve od sebe. Ali, jednostavno nije išlo.”

 Ne samo sportaši, svi mi. Smršavili bismo, ali susjeda je baš danas ispekla kolač. Naučili bismo strani jezik, ali nam baš to ne ide. Napredovali na poslu, ali nas šef ne voli.

Amerikanci imaju izreku – “Isprike su kao guzice. Svatko ima po jednu i sve smrde”.

Jim Abbott će to sročiti nešto uljudnije, ali bit se ne mijenja. “Najvažnije u životu je ne tražiti ispriku. Ljudi oko vas će vam to dopustiti, prihvatiti ako za neuspjeh okrivite okolnosti. Ali mislim da smo sami sebi dužni izvući maksimum iz našeg potencijala.”

Abbott zna o čemu govori. Kao bacač poveo je američku baseball reprezentaciju do zlata na Olimpijskim igrama 1988. godine. Postao je prvi igrač baseballa koji je izabran za amaterskog sportaša godine u SAD. A kasnije se kao profesionalac u dresu New York Yankeesa upisao i u povijest – odbacao je cijelu utakmicu bez da protivnicima uspije i jedan jedini udarac protiv njega. Impresivna lista uspjeha, kakvom se može pohvaliti tek vrlo mali broj sportaša u povijesti.

Ah da, još nešto. Jim Abbott je rođen bez desne šake.

Continue reading

Vepar devetobojac

Za razliku od svojih vršnjaka, mali Vincent Edward nije sanjao o karijeri u NFL-u ili MLB-u. Ne, on je želio biti pilot, provodeći spora poslijepodneva svog djetinjstva pod vrućim suncem Alabame, gledajući zrakoplove kako slijeću i polijeću s obližnje zračne luke. Za razliku od svojih vršnjaka, on je postao zvijezda. I u NFL-u i u MLB-u.

Uspon dug dvadeset godina

Ivica Kostelić je stigao na cilj. Na cilj do kojeg je putovao dvadeset godina, uspinjući se i padajući, boreći se protiv naizgled nepremostivih izazova. Danas je i službeno najbolji skijaš na svijetu, uspjeh nezamisliv za mladića iz zemlje bez ijedne spust staze. Ali iako uspjeh godi i potvrđuje, u obitelji Kostelić on ne stoji na prvome mjestu. Dok svi oko njih govore o putu do uspjeha, Kostelići govore o – samom putu.