Što donosi skijaško sutra?

Ne tako davno, sport je pripadao sportašima. Tradicija, sportski duh, traženje najboljeg među najboljima – sve je to bila bit koja je vukla natjecatelje u vječnu borbu protiv još jedne sekunde, metra ili kilograma. Danas? Danas smo gazde mi – vi i ja – svaki sa svojim daljinskim upravljačem, a sportaši su svedeni na zabavljače čija je svrha postojanja nastup u predstavi koja nas mora zadovoljiti.

 

U diskusiju o izbacivanju alpske kombinacije iz bodovanja za Svjetski kup neki se dan uključio i Felix Neureuther. Po njemu, ispravna odluka, jer gledanost kombinacije nije dovoljno visoka. Stoga ju treba izbaciti iz Svjetskog kupa i najbolje zamijeniti gradskim natjecanjima, jer to publika voli.

Zaboravite na trenutak tko je najbolji skijaški kombinatorac na svijetu. Zaboravite sve što su vam lokalni tabloidi vrištali o svjetskim urotama protiv nas i naših. Stanite i pročitajte još jednom što nam poručuje Felix Neureuther, jedan od najboljih skijaša na svijetu, dijete dvije skijaške legende koje su godinama produbljivale tradiciju ovog sporta. Jer, Felix nam daje jasno do znanja da je naša zabava bitnija od natjecateljskog aspekta i u tom mišljenju nije niti najmanje usamljen.

Možemo satima raspravljati o tome što je zanimljivije za gledati, kombinacija ili gradsko natjecanje. Ali nitko, ama baš nitko, čije je zanimanje za skijanje dublje od traženja golišavih slika Tine Maze po internetu, ne može sporiti koje je od ta dva natjecanja bolji mjeritelj skijaškog umijeća.

U Kitzbühelu znaju poneku sitnicu o skijaškim natjecanjima. U mjestu s možda najtežom spustaškom stazom na svijetu već se preko 80 godina zna da pravi pobjednik nije taj koji najbrže svlada Streif. Niti onaj koji pobijedi u zahtjevnom slalomu. Ne, Hahnekammsieger, pravi pobjednik Kitzbühela je onaj koji je tako dobar skijaš da svoju brzinu može pokazati i jureći preko 130 kilometara na sat, i vijugavši kroz gusto postavljene zamke. Pravi pobjednik je pobjednik kombinacije.

I sada bi kombinacija trebala nestati iz skijaške tradicije, a umjesto nje bismo trebali dobiti seriju blještavih utrkica s glasnom muzikom iz velikih zvučnika, jer se uz to puno bolje mogu jesti kokice.

Natjecatelji u jednom sportu bore se jedan protiv drugoga, ali i svi zajedno protiv ostalih sportova za medijsku pažnju. Što su češće i u što povoljnijim terminima na televiziji, to su zanimljiviji oglašivačima. Što više oglašivača, to više primanja – i za sportaše i za sve oko njih. Velike tvrtke koje podržavaju natjecateljsko skijanje ne čine to iz altruizma, već zato što vjeruju da će im se tako uložen novac višestruko vratiti kroz povišenu prodaju svojih proizvoda.

Pred svako proglašenje pobjednika ili intervju, predstavnici za odnose s medijima svake ekipe pregledavaju skijaše pomnije nego majke đake prvake. Sve mora biti na svom mjestu, traka s imenom sponzora okrenuta prema kameri, podkombinezon zakopčan do kraja da se vidi logotip proizvođača, jakna s pomno zašivenim oznakama sponzora saveza, skije u rukama. Samo jedna kriva slika može značiti gubitak sponzora, gubitak prijeko potrebnih financijskih sredstava za održavanje natjecateljskog pogona.

Ako su oglašivači nezadovoljni brojem gledatelja koji uočava njihove produkte, smanjit će ili u potpunosti ukinuti materijalnu podršku.

To je jednostavna matematika. Isto tako jednostavno je pogledati oko sebe i shvatiti kamo vodi krojenje medijske ponude onome što konzumenti žele vidjeti. Kako često su na televizijskom programu razne farme, velika braća i razmjene supruga, a kako često prilozi o znanosti i kulturi? Koliko filmova se pojavi svake godine po formuli “nepravda, osveta, tri eksplozije, happy end“, a koliko djela Almodóvara ili Jarmusha? U koliko se primjeraka prodaju knjige pratiteljica nogometnih poluzvijezdi, a u koliko one Kundere ili Rotha?

Kvaliteta već odavno nije ono osnovno mjerilo uspjeha – ako se proizvod može uspješno prodati onda je opravdao svoju svrhu.

Sport na žalost ne može biti imun na uvjete koje diktira tržište. Ali ne mora biti niti slijepi rob istih, inače nas za nekoliko godina čekaju utrke Svjetskog kupa u kojem skijašice u bikinijima izbjegavaju udare snježnih topova dok pokušavaju oboriti svoje suparnice.

Kada Felix napada kombinaciju i promovira gradska natjecanja, on to ne čini (samo) zato što u potonjima bilježi veće uspjehe, već zato što shvaća i vjeruje da je sport barem toliko show-business koliko i natjecanje.

Kada se Kostelići bore za preživljavanje te iste kombinacije, oni to ne čine (samo) zato što u toj disciplini dominiraju, već zato što kao povjesničari i poštovatelji onog natjecateljskog u sportu znaju da je ona najbolji pokazatelj skijaškog talenta i svestranosti.

Objektivno gledano, ne može se poreći da alpska kombinacija ima svoje probleme i da se glavni napadi na njen legitimitet oslanjaju na činjenicu da relativno malen broj natjecatelja tu disciplinu shvaća ozbiljno. Uvijek isti ili slični pobjednici, s velikim brojem skijaških zvijezda koje u njoj niti ne nastupaju. Jedno od mogućih rješenja je podići broj kombinacija u natjecateljskoj sezoni na osam ili čak deset. To se u slučaju klasičnih kombinacija može uraditi bez dodatnih termina, a u slučaju superkombinacija na uštrb po jednog termina u svakoj klasičnoj disciplini. Tada bi svakom skijašu bilo jasno da najkraći i možda jedini put do velikog kristalnog globusa vodi kroz svestrano skijanje, i nitko od ozbiljnih aspiranata na titulu najboljeg skijaša svijeta si ne bi mogao dozvoliti usku specijalizaciju.

Ali, to je (potencijalno) rješenje koje mnogi ne žele čuti, posebno ne marketinški eksperti koji uspjeh skijanja kao sporta ne mjere u stotinkama, već u televizijskim kvotama. Njima nije cilj da kristalnu kuglu na kraju godine podigne najbolji skijaš, nego da sponzori budu zadovoljni.

Čime se opet vraćamo na početak, jer sponzori su zadovoljni samo onda kada smo zadovoljni mi, konzumenti njihovih proizvoda. Mi, pravi šefovi svjetskog sporta. Kada mi odlučimo da nam je važnije vidjeti dobro zakucavanje od ispravne tehnike vođenja lopte, onda će NBA suci skrenuti pogled ako je to potrebno. Jer, što je par ekstra koraka među prijateljima, kada su mase sretne?

Skijanje, kao medijski relativno slabo eksponiran sport, stoji pred jednom od većih odluka u svojoj povijesti. Pred odlukom koja je mnogo veća od toga hoće li i koliko bodova osvojiti Ivica Kostelić u sljedećoj sezoni, jesu li pojedini nacionalni savezi zakinuti novim sustavom ili ne.

Ne, skijanje stoji pred odlukom da li i dalje propagirati i nagrađivati svestranost i kvalitetu ili prijeći na format koji nudi puno više zabave od stvarnog sportskog izazova. Pred odlukom koju, kada se sve zbroji i oduzme, neće donijeti niti skijaši, niti skijaški savezi niti Günter Hujara, nego – vi i vaši daljinski upravljači.

Leave a Reply

  

  

  

You can use these HTML tags

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>