Baskija

Domaća zadaća je gotovo završena i osmogodišnji Peru već cupka na stolici. Kao i većina vršnjaka, Peru se manje zanima za probleme iz matematike raštrkane po radnom stolu, a više za sport i njegove misli već polako lutaju treningu koji ga čeka navečer.  No za razliku od dječaka svoje dobi širom Europe, on se neće zaputiti ni prema nogometnom stadionu niti prema dvorani za košarku ili rukomet, već prema jednom od brojnih frontoia. Peru živi u Baskiji i njegov je san jednog dana postati igrač eskupilote, tradicionalnog sporta sličnog squashu u kojemu igrači tešku, tvrdu kožnu lopticu udaraju golom rukom.

Eskupilota je sport broj jedan u Baskiji, jednoj regiji koja prepoznaje i gaji svoje osobitosti kao gotovo niti jedna druga, regiji kontrasta u kojoj moderno i tradicionalno idu ruku pod rukom, regiji koja je isto toliko integralni dio Španjolske i Europe koliko i otok posebnosti bez pendanta. Prije svega regiji koja ne misli da je trava zelenija negdje drugdje, i koju ni najmanje ne zanima da squash igraju svi, a za eskupilotu u Europi nitko nije ni čuo. Ne, u Baskiji će mladići i dalje svoju spretnost i izdržljivost dokazivati udarcem za udarcem dlanovima nateknutima do granice boli, udarcem za udarcem u kojem će kožnu kuglu uputiti ka hladnom, kamenom zidu istih onih frontoia na kojima su snagu već mjerili i njihovi očevi i djedovi.

Eskupilota je po mnogočemu simbolična za Baskiju. Već stoljećima prisutna, igra se kao i uvijek, toliko integrirana u svakodnevni život da su frontoi često sastavni dio vanjskog zida crkve ili vijećnice. Igra se u onom čistom, prvotnom obliku, samo rukom, koža protiv kamena. Igrači su odjeveni u duge bijele hlače kao i uvijek, no njihove plave i crvene majice danas krase reklame BBVA, baskijske banke sa sjedištem u Bilbu, s preko 40 milijuna stranaka i 100.000 zaposlenih u 32 zemlje širom svijeta. Baskija nije stala u vremenu, ona je naučila ići u korak s njim ne gubeći pritom svoju povijest, čuvajući svoje posebnosti u skladu s vremenom u kojem se nalazi.


Donostia / San Sebastian – plaža u centru

Smještenu na sjeveru Španjolske, Baskiju čine tri provincije – Gipuzkoa, Bizkaia i Araba, a njihovi glavni gradovi, Donostia (San Sebastian), Bilbo (Bilbao) i Gasteiz (Vitoria), vodeći su kulturni i industrijski centri regije te najbolji primjeri kako moderno i tradicionalno idu ruku pod ruku. Donostia, markantno smještena uz pješčane obale plaža Kontxa, Ondarreta i Gros, svakoga se rujna pretvara u svjetski centar filmografije. Međunarodni filmski festival jedan je od najprestižnijih u svijetu i mamac mnogima u mondeni grad na atlantskoj obali. Zvijezde Hollywooda, luksuzni hoteli i promenada slika su jednog modernog grada, ali Donostia se ne ističe samo ljepotom sadašnjice. Samo par tjedana prije filmskog festivala, na obale pješčanih plaža natisnuti će se stotinjak tisuća gledatelja da bi promatrali još jednu od baskijskih sportskih tradicija. Estropadak je trka veslača, ali na baskijski način. Zašto na mirnom jezeru, kad se može na valovitom Atlantiku? Nekako se čini da su svi baskijski sportovi građeni na principu  “možemo mi to još muškije” pa se tako i veslači dokazuju boreći se ne samo jedni protiv drugih, nego često i protiv vremenskih prilika po kojima se i mnogi motorni čamci ne odluče za izlazak iz sigurne luke. Ali, neće valjda sada prestati s time, kad su se na takav način utrkivali vec stoljećima, zar ne? Tada su se odmjeravali ribari, koji su u tim drvenim čamcima sa desetak, petnaestak veslača i jednim harpunom išli ni manje ni više nego na – kitove. Kada su se ovi selili iz hladnih voda Sjevernog mora i prolazili blizu kantabrijske obale, zvona u ribarskim mjestima označila bi početak lova i borbe žilavih ribara s morskim grdosijama. Ništa manje teško nego uloviti ih, bilo je izvući ih na obalu veslajući, tako da izazovi kojima se suprotstavljaju današnji veslači ipak blijede u usporedbi s onima iz osamnaestog ili devetnaestog stoljeća.

A još u četrnaestom stoljeću u malom mjestu imenom Gernika, tridesetak kilometara od Bilba, na brežuljku povrh glavnog trga rastao je jedan hrast. Ništa posebno samo po sebi, jer Baskija je bogata hrastovim šumama, ali ovaj hrast nije bio običan. Pod njime su se zaklinjali vladari Bizkaie, jedan za drugim, tradicija koju i danas slijedi svaki Lehendakari, predsjednik baskijske vlade. Prvotni hrast posušio se 1742. kada je posađen njegov sin koji je poživio do 1892. Njegov nasljednik preživio je 1937. godine poznato bombardiranje Gernike, a danas raste pra-pra-unuk, četvrti hrast u nizu, posađen prije četiri godine. I dok je prastari hrast simbol Baskije i zaštitni znak Gernike vec stoljećima, Bilbo je prepoznatljiv po jednoj od najmodernijih građevina na svijetu – muzeju Guggenheim. Avangardni uradak Franka Gehrya iz 1997. još i danas izgleda futuristično i mami godišnje gotovo tri milijuna posjetitelja.


Hrast u Gerniki


Guggenheim u Bilbu

Takvi kontrasti mogu se naći diljem Baskije i njenih 8.000 km2 i 2.000.000 stanovnika. No kultura i način života nisu ograničeni na tih osam tisuća kvadratnih kilometara, već se šire i u dijelove susjedne Francuske i u španjolsku Navarru, čiji žitelji nikada neće propustiti priliku podsjetiti da upravo od tuda dolaze najbolji igrači pelote. Službenim imenom Baskija se zove Euskadi, a jezik kojime se uz španjolski govori – euskara.

Dvojezičnost Baskije nije nista neuobičajeno, da u Španjolskoj između ostalih i Katalonija, Galicija i Valencia imaju svoje jezike. No, dok će turist s osrednjim znanjem španjolskog i(li) francuskog barem donekle shvatiti sadržaj spomen-ploče ili jelovnika u Barceloni ili Vigu, već prvi pogled na baskijski će izazvati nevjericu. Dobrodošlicu u Euskadi poželjet će vam s “Ongi etorri”, sretnu novu s “Urte berri on”, a dobar dan s “Egun on” (ne, laku noć ne žele s “Egun off”). Po zvuku donekle sličan hrvatskom, Euskara ima i ć (“tt”) i č (“tx”) i š(“x”), a kompleksna gramatika je Kerberos koji čuva baskijski od ambicioznih lingvista koji su savladali prepreke vokabulara i izgovora. I dok mi zbunjujemo strance s dvije množine te trajnim i svršenim oblicima glagola, Baskijci su se specijalizirali za konjugacije i glagole sklanjaju različito ovisno o tome da li su sa sugovornikom na “ti” ili na “vi” te ovisno da li se obraćaju ženi ili muškarcu, čak i kada rečenica sa sugovornikom nema nikakve veze. Baskijski je jedan od rijetkih pre-indoeuropskih jezika i, nakon što je za Francove diktature bio zabranjen, sada doživljava renesansu te se posebno u mlađim generacijama koristi češće i više nego španjolski.


Pregled brojeva na četiri jezika koji se koriste u Španjolskoj. Razlika između baskijskog i ostalih je očita

Kada se Iñaki Uranga petkom zaputi na večeru i čašicu razgovora sa prijateljima ne zna da li će se više koristiti baskijskim ili španjolskim. Međutim, zna kojim će se oblikom konjugacije poslužiti kada se nekome obrati na baskijskom, jer nema dvojbe kojeg će roda biti njegovi sugovornici. Kao i svakog petka već gotovo četrdeset godina u prostorijama gastronomskog društva “Artzak Ortzeok” u Donostiji naći će se s prijateljima iz djetinjstva, isključivo muškarcima. Sociedades, kako se takva društva zovu, vuku korijen iz vremena kada se većina muškaraca u gradovima i gradićima na atlantskoj obali bavila ribarstvom te su prolazak oluja čekali u zajedničkoj prostoriji, krateći vrijeme dobrim zalogajem i kartanjem. Danas ta društva, obično svako pokrivajući jednu gradsku četvrt, svojim članovima ne nude zaštitu od nevremena, već od zaborava prijatelja iz djetinjstva.


Barevi s bogatom ponudom pintxosa

Fernando, Clemente, Santi i Iñaki poznaju se već gotovo šezdeset godina i, iako su im životni putevi bili različiti i iako više ne žive jedan pored drugoga, ne prođe ni jedan petak bez posjete sociedadu gdje će s ostalim “dečkima” iz starog kvarta prokomentirati posljednje sportske događaje. U jednostavno uređenim prostorijama društva s velikom, dobro opremljenom kuhinjom, pripremit će neku od baskijskih delicija. Ništa neuobičajeno u regiji koja se po broju vrhunskih kuhara po glavi stanovnika može ravnopravno nositi s Parizom ili New Yorkom.

U regiji u kojoj je dobra hrana alfa i omega mnogi kuhaju odlično, ali nitko kao Juan Mari Arzak. Jedan od najboljih svjetskih kuhara član je istog društva kao i Iñaki i upravo u njemu i kroz njega promovirao je pred par desetljeća novi val baskijske i španjolske kuhinje. Danas u njegov restoran, udaljen samo par stotina metara od sociedada, dolaze ljudi iz cijeloga svijeta, a među poznatu klijentelu ubraja se često i španjolska kraljevska obitelj. Koliko je kultura hrane sastavni dio baskijske kulture pokazuje i uvaženost Arzaka, kao i njegova popularnost. Na dan kada je iz svog vrlo napučenog kalendara odvojio nekoliko trenutaka za čitatelje Meridijana, Juan Mari je primio najviše odlikovanje baskijskog parlamenta za zasluge i promidžbu baskijske kulture.


Juan Mari i Elena Arzak

Već prvi pogled na unutrašnjost barova, svejedno da li u središtu Donostije ili u bilo kojem zabačenom selu, odati će ljubav Baskijaca prema dobrom zalogaju. Pultovi su prepuni pintxosa, kanapea od onih sasvim jednostavnih, s omletom od krumpira i pečenim paprikama, do kreacija s jastozima i guščjim jetrama. Onako, s nogu, uz razgovor, pintxo ili dva, pa u sljedeći bar, pa u sljedeći. A kada se zažele jednostavne, rustikalne hrane, kao bakalara ili bifteka, Baskijci će se zaputiti u sagardotegi. U njemu će sjesti za široke hrastove stolove i uz jelo će piti sagardo, jabučno vino.

Tradicionalno točenje jabučnog vina

Ono se pije hladno i svježe, tako da se u čašu nikada ne toči više od onoga što će se odmah popiti. A da bi dobilo karakterističnu pjenu i volumen, sagardo se mora razbiti pa se u čaše toči ili iz visoko uzdignutih boca ili direktno iz velikih drvenih bačvi. Svaki puta kada vlasnik vikne “txotx!” i otvori jednu takvu bačvu, gosti se stanu u red i mlaz svježeg sagarda love direktno u čašu. Bittor Zapiain, čija obitelj sagardo proizvodi jos od šesnaestog stoljeća, još je jedan primjer modernizirane tradicije. Dok su prijašnje generacije brda jabuka u velikim kamenim žrvnjevima još razbacivali i okretali lopatama, njegovu bodegu, čiji je kapacitet podignuo na dva milijuna litara, danas krasi u potpunosti automatizirana proizvodna linija. A koliko je sagardo ukorijenjen pokazuje i niz povijesnih dokumenata u kojima se reguliraju to piće i jabuke od kojih se proizvodi, neki od njih stariji i od tisuću godina. Tako je u petnaestom stoljeću smrtna kazna čekala onoga koji bi posjekao pet stabala jabuke, a u četrnaestom je kažnjavan bio već onaj koji bi sagardo jednostavno prolio! Jabučno vino cijenilo se i pilo, a jedina zakonom regulirana iznimka bila je u slučaju požara, kada je bilo dozvoljeno otvoriti tankove i pridružiti se onima koji su gasili vodom.

Ali Baskijci se ne zanimaju samo za Baskiju i svoje običaje, već će se rado zaputiti i u nepoznato, posebno ako tamo ima mora ili planina. More je već prije gotovo petsto godina vuklo i privuklo Juana Sebastiana Elcana, rođenog u Getariji, nedaleko od Donostije. Kada je kao kapetan Victorije, broda sagrađenog u susjednom Zarautzu, 1522. uplovio u Sevillu postao je prvi čovjek koji je oplovio svijet. Kao časnik u Magellanovoj floti preuzeo je nakon njegove smrti vodstvo i baskijskom izdržljivošću i tvrdoglavošću završio nevjerojatnu odiseju usprkos gladi, žeđi, skorbutu i neprijateljskim brodovima. Nešto manje za more, a puno više za planine zanima se Edurne Pasaban, rodom iz obližnje Tolose. Kao i mnogo zemljaka, od malena je vikende provodila planinareći po Pirinejima. No, Edurne se nije zaustavila na njima, već je nastavila planinariti i putovati, tražeći nove izazove. Ove je godine napisala povijest kada je osvojila već deseti vrh viši od osam tisuća metara, među kojima i Mt. Everest i K2. Još četiri joj nedostaju da postane prva žena koja je savladala sve planine više od osam tisuća i pridruži se sunarodnjacima Juanitu Oiarzabalu i Albertu Iñurrategiju, rijetkim planinarima kojima je to uspjelo. Oiarzabal je i svjetski rekorder s dvadeset i dva uspona na osamtisućnjake, a Iñurrategi jedan od samo nekolicine svjetskih planinara koji su svih četrnaest vrhova svladali na “pravi muški” način. Bez boca kisika, bez pomoći šerpa. Kada im se pribroje jos i braća Pou, Iker i Eneko, koji su kao prvi savladali sedam najzahtjevnijih uspona na sedam kontinenata, uključujući i onaj na Antarktici, te Patxi Usobiaga, aktualni dvostruki prvak svijeta u slobodnom penjanju, očito je da je mala Baskija alpinistička velesila.

Iako je najviši vrh u provinciji visok samo 1551 metar, topografija Baskije je takva da gotovo ne postoji niti jedno selo koje se ne nalazi na padinama neke planine ili u njenoj neposrednoj blizini. I na svakoj od njih se mogu zateći brojne obitelji koje svaki slobodan trenutak koriste za zajednički izlazak u prirodu, planinarenje, branje gljiva, udisanje svježeg zraka i uživanje u zelenilu svuda oko njih. Ako bi se svakoj regiji mogla pridružiti jedna boja, onda je zelena bez sumnje boja Baskije. Šume i livade potpomognute brojnim i čestim kišama i kišicama, tako čestima da je njihovo ime, xirimiri, jedna od najčešćih riječi euskere koju znaju i turisti, zelena su pozadina gotovo svake slike toga područja. Livade tako zelene i tako česte kao i njihovi najčešći žitelji – ovce. I upravo ovcu, životinju koja mirno uživa u obilju hrane na svojoj livadi, Baskijci su izabrali za svoj zaštitni znak.


Ardilatxa – uživo i kao naljepnica

A uz ovce, livade krase i tipična imanja, baserriak, u kojima već generacijama obitelji žive od zemlje i s njom. Iako danas otprilike polovica žitelja provincije živi u jednom od većih gradova, imanja i njihovo mjesto u baskijskom načinu života nisu nimalo izgubila na važnosti. Tako će na Badnjak djeca izaći na ulice, svejedno da li u centru Bilba ili u seocu podno planine, obučena u stare narodne nošnje, iste kakve se nose na imanjima. I kao i djeca širom Europe veseliti će se poklonima koji ih čekaju sljedeći dan, no njima ih neće donijeti ni Djed Mraz ni Santa Claus, već pripiti, musavi ugljenar, Olentzero. Naravno, samo ako su bili dobri, inače ih čeka ugljen.

Olentzero je nasljedstvo predkršćanske kulture, baš kao i Lauburu, vjekovni simbol Baskije i Baskijaca stiliziranog oblika četiri glave. Iako danas katolička, regija je prešla na kršćansku vjeru znatno kasnije od ostatka Španjolske, njegujući mnoge poganske običaje još stoljećima, a neke poput Olentzera i do danas. Za vrijeme španjolske inkvizicije rituali u kojima su sudjelovale baskijske “vještice” bili su česta meta napada i lomača, što se i danas prepoznaje po tome da je jedna od rijetkih baskijskih riječi koju je preuzeo španjolski baš ona za crnu misu (akelarre/aquelarre). Sudjelujući u španjolskom jeziku sa samo par riječi, Baskija unatoč tome daje Španjolskoj, ali i Europi jedan poseban pečat, jedan štih raznolikosti i bogatstva kultura. Jedan otok otpora sveprisutnoj globalizaciji, jedno mjesto gdje Big Mac još uvijek gubi protiv sipica u vlastitoj tinti i gdje se narodne nošnje ne oblače da bi turisti imali dobar motiv za slike s godišnjeg odmora, nego zato što su se oduvijek oblačile. Jedna regija, između Madrida, Pariza i Lisabona, toliko blizu, a opet tako različita. I dok prosijedi mladići polako napuštaju sociedad, Santi će stupajući na svježom kišicom isprane ulice Donostije reći “Ma, ni bolji, ni lošiji”. I, slegnuvši ramenima, dodati, gotovo kao za samog sebe, “samo malo drukčiji.”

 

Leave a Reply

  

  

  

You can use these HTML tags

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>