Primus inter pares

Za širokim hrastovim stolom komisija, predvođena pedesetogodišnjakom kratke, kovrčave kose, bacila je još jedan pogled na zrnca graha i graška. Za svako uspješno odgovoreno pitanje ili točno riješen zadatak iz sferne trigonometrije, navigacije ili kartografije ispitanicima je dodijeljeno zrno graha; u suprotnom slučaju grašak je označavao nedovoljno poznavanje teme. Nije bilo sumnje, dvadesetogodišnjak pred njima će od toga dana nositi čin časnika u španjolskoj kraljevskoj mornarici. Nakon stiska ruke predsjednik akademije uručio je mladiću diplomu i poželio mu dobro more, vjetar u krmu i puno uspjeha u službi španjolskom dvoru. Dok je novopečeni oficir polako izlazio iz polumračne sale ukrašene pomorskim kartama, zastavama i kraljevskim grbovima na suncem obasjane ulice Seville, predsjednik komisije ispratio ga je pogledom. Njegovo ime bilo je Amerigo Vespucci, a mladić čiji su se koraci jos čuli na mramornim stepenicama bio je Juan Sebastian Elcano, prvi čovjek koji će oploviti svijet.

Kraj petnaestog i početak šesnaestog stoljeća zlatno su doba pomorstva, a jedan od glavnih krivaca za to – začini. Ni krive, ni dužne, azijske mirodije, čija je cijena u Europi dostizala gotovo astronomske vrijednosti, te dva naizgled nepovezana povijesna događaja pokrenuli su nevjerojatnu utrku u istraživanju dalekih mora. Pad Carigrada 1453. i jačanje turske flote u istočnom Sredozemlju praktički su zatvorili Mediteran kao trgovačku rutu prema Aziji. Istovremeno na Iberijskom poluotoku kraju se privodila Reconquista, u kojoj su Španjolci i Portugalci nakon višestoljetne arapske vladavine uspjeli preuzeti kontrolu nad cijelim teritorijem poluotoka. Oslobođeni tereta skupog rata mogli su usmjeriti svu snagu, znanje i pomorsko iskustvo u novi pothvat – pronalazak morske rute do Otoka začina.

Portugalci, čija kompletna obala gleda na Atlantik i koji su prirodno orijentirani prema oceanu bolje i brže su se snašli i prvi počeli pisati pomorsku povijest. Bartolomeu Dias pronašao je 1487. “kraj” Afrike i prvi nakratko obišao Rt Dobre Nade i uplovio u Indijski ocean. Deset godina kasnije, prvi europski brod, predvođen Vasco da Gamom, pristao je u Indiju i Portugal je bio na cilju. Ruta začina, ruta čije će ekskluzivno korištenje braniti svim raspoloživim sredstvima pripadala je portugalskom tronu. Španjolski pokušaji koncentrirali su se više prema zapadu i 1492. Kolumbo je pristao na obale Haitija i Kube, misleći i nadajući se da će kraljici Isabeli i kralju Ferdinandu donijeti dobre vijesti o pronalasku istočne obale Indije. No, već su mu domoroci govorili o “velikom moru” na suprotnoj strani i ubrzo je bilo jasno da su posade Pinte, Niñe i Santa Marie pronašle “četvrti kontinent”, koji će kasnije ponijeti ime upravo Ameriga Vespuccija čije su karte bile jedne od prvih manje više pouzdanih navigacijskih dokumenata tog područja. Kada je 1513. godine Vasco Nuñez de Balboa, španjolski istrazivač, s brežuljaka Paname ugledao pučinu na zapadu, više nije bilo sumnje da između Španjolske i zapadnog prilaza Indiji stoji Amerika, nepoznati prolaz kroz ili oko nje te jedan nikad istraženi ni proplovljeni ocean.

Čovjek koji je bio siguran da može pripremiti i voditi flotu koja bi upravo tom rutom doplovila do Molučkih otoka predstavio se portugalskom kralju. Kralj ga je dobro poznavao iz vremena kada je mladić polazio paževsku školu i služio kraljici. Poznavao ga je i iz vremena kada je služeći njemu vodio mnoge bitke u portugalskom osvajanju područja jugoistočne Azije. Ali još i prije nego što mu se Fernando Magellan približio šepavim koracima, još jednom uspomenom na borbe pod portugalskom zastavom, i počeo opisivati svoj naum, Kralj Manuel I već se odlučio. Osobni animozitet prema kapetanu čija su slava i popularnost svakim danom rasli, arogancija vladara vodeće pomorske sile na svijetu, nevjera u mogućnost realizacije takve ekspedicije – sve je to utjecalo da nakon Kolumba vrata pokaže i Magellanu. Ali sanjari ne odustaju tako lako i Fernando Magellan se odlučio na potez koji je izazvao više bure od prelaska Kranjčara u Hajduk – ako ga njegovi Portugalci ne žele, e onda će baš iz dišpeta prijeći Španjolcima i s njima dokazati svima, a posebno Kralju Manuelu kako su ga podcijenili.

Kada je Neil Armstrong 1969. poletio k Mjesecu i sletio na njega, iza njega su stajale tisuće i tisuće proračuna, simulacija leta i slijetanja, točni podaci o brzini orbitiranja Mjeseca, gustoći Zemljine atmosfere, potrebnom gorivu, prehrani i temperaturi. Kada se Elcano, kao prvi časnik na jednom od brodova Magellanove flote, 1519. godine otisnuo u smjeru S-SW nije bilo niti jednog praktičnog dokaza da je Zemlja okrugla, nije bilo poznato da li se uopće može prijeći iz Atlantika u Pacifik te što u tom nepoznato velikom oceanu čeka ako se slučajno uspije doći do njega. Nije postojao niti jedan instrument koji je za vrijeme plovidbe mogao pouzdano reći gdje se nalaze, a 80% provijanta za put za koji se nije točno znalo ni kamo, ni kuda ni koliko dugo ni koliko daleko činili su vino i krekeri. To je bila avantura koja je graničila s ludošću, mješavina hrabrosti, neznanja i dišpeta kojoj su samo najveći optimisti ili naivci mogli zamisliti sretan kraj. Pa ipak, s istim entuzijazmom s kojim je Apollo 11 ispraćen 450 godina kasnije, toga 20. rujna ljeta Gospodnjeg 1519. u Sanlúcaru de Barramedi, luci Seville, kada je ponosna flota konačno isplovila u potragu za nepoznatim, nitko nije propustio priliku izaći na mol i obližnje brežuljke i poželiti sreću dvjesto šezdeset i petorici hrabrih mornara, dvjesto šezdeset i petorici pustolova, dvjesto šezdeset i petorici pionira koji su podigli jedra da bi zauvijek promijenili sliku svijeta. Želeći im sreću, ali sluteći, gotovo znajući, da ovo nije “do viđenja”, već “zbogom”. Sljedećeg dana, žitelji Seville vratili su se svojim poslovima, ali svi su još brujali ushićenjem zbog plovidbe koja će možda i njima donijeti komad slave i bogatstva. Sigurno su se mnogi od njih sjetili mornara i uz topla ognjišta slaveći Božić tri mjeseca kasnije. Ali prošao je taj Božić, prošao je i sljedeći i onaj poslije njega, a mornari se nisu vratili. Kada se jednog rujanskog dana na pučini pred Sanlúcarom ukazao obris jedne karavele, rastući polako kako se brod približavao luci, nitko u tom gradiću nije pomislio na išta neuobičajeno. Tegljač je izašao pred njega kao što to čini stotine puta za sve brodove koji dolaze u tu atlantsku luku. Tek kada im se približio i uveo ih do mola, pogled na polumrtve, iscrpljene i izgladnjele moreplovce, na njihove krvave ruke i na oči, oči koje su toliko vidjele i koje su govorile više od suhih i ispucanih usnica, pogled na njih i na tužne ostatke njihovog nekad ponosnog broda odao je da je nemoguće postalo moguće, da je za osamnaest od dvjesto šezdeset i pet san postao stvarnost, da je brod pred njima Victoria, a njen kapetan Juan Sebastian Elcano, isti čovjek od kojeg su se oprostili prije tri godine. I nakon što su poljubili tlo i odmarširali do crkve Santa Marie de la Victoria, ispunivši time zavjet dan u najtežim trenucima borbe za život, Elcano i njegova posada počeli su pričati najnevjerojatniju priču koju je ikada ispričao jedan mornar.

Priču o tome kako su prejedrili Atlantik i stigli do obala današnjeg Brazila i nastavili južno do ušća Rio Plate, misleći da je riječ o kanalu koji će ih provesti kroz Ameriku. No ubrzo su shvatili da ako i postoji prolaz, da nije tamo, već da se on nalazi dalje na jugu, na hladnom i nepristupačnom jugu Ognjene zemlje. Krajem ožujka, kada ljeto na južnoj hemisferi završava, bio je kraj i daljnjem napredovanju prema jugu. Brojna nevremena, hladnoća i loša vidljivost prisilili su flotu da stane i zimu odgura u zaljevu St. Julian netom iznad 50. paralele. Provijant su dopunjivali ponajviše “pitomim crnim guskama, kratkog perja, tako debelima da im se morala guliti koža”, danas poznatijim kao pingvinima. Najkasnije tada, početni entuzijazam je splasnuo. Nastavak potrage za prolazom biti ce moguć tek za pola godine, pola godine koju će morati provesti u nepoznatoj, hladnoj divljini, bez ikakve naznake da su bliže prolasku u Pacifik nego što su bili kada su se otisnuli iz Španjolske. Trzavice između Magellana, preponosnog da si od ikoga da išta reći i španjolskih kapetana, preponosnih da im tamo neki Portugalac zapovijeda, bivale su sve češće i završile su pokušajem pobune. Na pokušaju je i ostalo, a trojica vođa pobune platili su odgovarajuću kaznu za to doba: jedan raščetvoren, drugom odrubljena glava, a treći ostavljen na pustoj obali. Ljeto je donijelo novu snagu i daljnja istraživanja prema jugu. Napredovanje teškim karakama i samo nešto okretnijim karavelama bilo je sporo i kada je prolaz koji danas nosi njegovo ime konačno pronađen, Magellan i njegova preostala tri broda proveli su više od mjesec dana pažljivo ploveći kroz brojne tjesnace. No tada, 28. 11. 1520., jedan tjesnac je postao širi pa još širi, sve dok Trinidad, Concepcion i Victoria pred sobom nisu imali ništa osim pučine, nepregledne daleke pučine. Prolaz je pronađen, s topovskim salvama prva tri europska broda ikada ušla su u “drugi ocean”. Ostavljajući Južnu Ameriku iza sebe, zebnja je polako zamjenjivala euforiju. Što je pred njima?

Opisujući dane u Oceanu kojeg su ne susrevši ni jednu oluju krstili “Mirni”, Elcano se prisjećao kako se svakoga dana pitao upravo to – što ih čeka sljedeće. I svaki dan ga je čekao isti odgovor kao i dan ranije. Ništa. Apsolutno ništa. More, more i samo more. More po provi, more po krmi, dan, noć, dan, noć, ništa osim beskonačne pučine. Snaga i vjera u uspjeh praznili su se istom brzinom kao i premaleni provijant. Pljesnjivi krekeri, smrdljivi od brodske vlage i uneređeni od miševa, bili su gotovo jedina preostala hrana. Ali onda je nestalo i njih, a mora oko njih je bilo još uvijek. Sljedeći su na jelovniku bili miševi, a kad je i njih nestalo, glad je varana piljevinom i kožnim omotačima za zaštitu užadi. Kad se već činilo da gore ne može biti, došao je skorbut i pogođeni su mogli samo promatrati kako im desni natiču i kompletno prekrivaju zube. Svakoga dana i sa svakom prijeđenom miljom, Molučki otoci činili su se sve dalje, a onih koji će ih možda i vidjeti bilo je sve manje.

Više od tri mjeseca prošlo je dok preostala posada nije uspjela pristati na obale današnjih Filipina, gdje su prizori kokosa i “pola stope dugih smokvi” (banana) mnogima sigurno sličili na raj. Otoci bogati zlatom postali su prvi ciljevi kolonizacije i širenja kršćanstva. Kada je vladar Mactana odbio platiti puni tribut španjolskom kralju koji je zahtijevao Magellan, portugalski moreplovac spontano je odlučio kazniti ga i time pokazati svima da se s njim nije za šaliti. Pogrešna odluka, kako se uspostavilo jedan dan i tisuću petsto boraca Mactana kasnije i jedan san je završio uz tijelo probodeno otrovnim strelicama. Magellan je pronašao prolaz kroz Ameriku i doplovio do Azije. Međutim smrt ga je zaustavila prije Molučkih otoka i pronijeti slavu njegovog otkrića kao i završiti ovu odiseju palo je na leđa sada vec decimirane posade. Nije samo posada pretrpila teške udarce, brodovima nije išlo puno bolje. Concepcion je “izdahnula” nedugo nakon Magellana, a kada je Elcano s Victoriom napokon s Molučkih otoka, danas dijela Indonezije, krenuo k Europi u prosincu 1521., Trinidad je bio u prelošem stanju da joj se pridruži. Ako žele ikad ponovo vidjeti Španjolsku, ako se žele vratiti kući, Elcano i njegovi preživjeli mornari morat će to učiniti sami. Ako žele da se za njihovu priču čuje, morat će se boriti protiv oluja i protiv portugalskih brodova koji su čuvši za njihov poduhvat odlučili učiniti sve da ih potope da se u Španjolskoj nikada ne bi saznalo za njihov uspjeh i teritorijalne pretenzije. Sve to pod jedrima Victorie, koja je propatila koliko i oni, s premalenom posadom i s tonama i tonama začina pod svojom palubom. Ako je prvi dio ove epohalne odiseje, onaj pod vodstvom Magellana, jedinstven po viziji, pripremljenosti i znanju njenog zapovjednika, po pronalasku prolaza u Pacifik i njegovom preplovljavanju, ovaj drugi, pod vodstvom Elcana, možda je i impresivniji. Samo vrhunski moreplovac čije je srce jos vece od njegovog nepobitnog znanja mogao je uopće i sanjati ikada se vratiti na obale Europe. Ali Elcano je sanjao, Elcano je vodio i Elcano nije stao ni odustao. Ni kada je jedna oluja za drugom pogodila njegovu Victoriu, ni kada je s posadom dvadeset i četiri sata dnevno morao izbacivati ulazeće more, ni kada im je ponovo nestalo hrane i pića, ni kada su ih Portugalci prepoznali i ganjali oko Zelenortskog otočja, ni kada ih je ponovo pogodio skorbut. Gurao je i dalje, gurao je sebe, svoj brod i svoju posadu do granica i preko njih, bježavši nevremenima, Portugalcima i smrti, sve dok nije napokon uplovio u Sevillu i u povijest.

Hrapavim, suhim glasom Elcano je davao uputstva. Nije se obraćao nikome posebno, a zvuk njegovih riječi miješao se sa škripanjem drveta i udarima valova u bok Santa Marie de la Victoria, broda simboličnog imena. Prošle su četiri godine otkad je, odjeven samo u krpe, poveo sedamnaestoricu svojih preživjelih suboraca u crkvicu istoga imena. Prošle su četiri godine otkad je završio najveći poduhvat u povijesti plovidbe, četiri duge godine u kojima je vrijeme provodio po dvorovima i uredima, opisujući i objašnjavajući, prepričavajući priču koju su svi željeli čuti još jednom. Četiri dosadne godine birokratske borbe za Otoke začina, iste one do kojih je već jednom doplovio i one prema kojima se njegov brod opet približavao. No, ovaj puta Elcano ih neće vidjeti i časnici okupljeni oko njegovog kreveta su to znali. Šutke su zapisivali posljednje, sve tiše rečenice svoga kapetana, čije su desni već bilo toliko natekle da su riječi bile gotovo nerazumljive. Raspodijelivši na obitelj i prijatelje sve ono što će za njime ostati i predavši zapovjedništvo broda svome bratu, Elcanov pogled zadržao se na najmlađem od oko njega okupljenih muškaraca. Kao da je znao da će njegov učenik, Andres de Urdaneta, jednoga dana kao prvi čovjek preploviti Pacifik sa zapada k istoku, ponijevši tako dalje onu simboličnu palicu koju su Elcanu predali Vespucci i Magellan. Moreplovci jednog drugog kova, ljudi koji nisu ni hvalili more ni držali se kraja. Ljudi kojima je okrutnost Oceana bila poznata, koji su je iskusili na vlastitoj koži, ali ljudi koje znatiželja, hrabrost i žeđ za novim i nepoznatim nije mogla prikovati ni na jednu obalu ovog svijeta. Ljudi koji su potonuli u zaborav kao što je Elcanovo tijelo toga 6. 8. 1526. počelo tonuti na dno Tihog oceana, pričvršćeno na otežanu brodsku dasku ukrašenu obiteljskim grbom. Na grbu zlatni zamak na crvenom polju, pod njim začini i azijski vladari, a nad njim zemaljska kugla. I riječi “Primus circumdedisti me”. Ti si me prvi obišao.

Leave a Reply

  

  

  

You can use these HTML tags

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>