“Play ball!” – o baseballu i Americi

Kada danas u zagrebačkom Središću sudac vikne “Play ball!” sučelit će se ne samo baseball reprezentacije Japana i Velike Britanije, već i najtradicionalniji sport Amerike s jednom još uvijek skeptičnom Europom. Dok su Big Mac i Coca Cola odavno pronašli put do naših jelovnika, traperice do naših ormara pa čak i pokoji zalutali američki automobil do naših ulica, baseball nam je ostao dalek, stran, kompliciran i dosadan.

Postoji više mišljenja koji je od četiri glavna američka sporta, baseballa, footballa, hokeja i košarke, u ovom trenutku najpopularniji, najgledaniji ili najbogatiji. Međutim nema sumnje da je baseball taj koji je najdublje utkan u korijene američke kulture, taj koji je puno više od samog sporta.

U trećem stoljeću svog postojanja, baseball je nekada tiho, a nekada glasno reflektirao odnose u američkom društvu nerijetko preuzimajući ulogu pionira u modernizaciji istoga. Jackie Robinson je 1947. godine probio rasnu barijeru baseballa, u vrijeme dok je segregacija u velikom dijelu SAD još bila zakonom podržana norma ponašanja.

Igrajući koliko protiv talentiranih i dodatno motiviranih protivnika, toliko i protiv slijepe mržnje, straha od promjena i ignorancije, Robinson je usprkos prijetnjama i teškoćama utro put budućim generacijama, put čije je značenje bilo mnogo dublje od onog samo sportskoga.

Tipična slika baseballa kao sporta je ona sučeljavanja bacača i udarača u odlučujućim tenucima utakmice. Napeto i koncentrirano lice bacača, zamah, apsolutna tišina, bijela loptica koja ljuto para zrak, zamah udarača, palica koja se baca na lopticu kao kobra na mungosa, jedinstveni zvuk teškog sudara kože i drveta i novi let loptice, ovaj puta u noć, daleko iznad najviših sjedala, huk sretnih navijača, trijumfalno optrčavanje baza udarača-pobjednika i oboreni pogled bacača-gubitnika.

Baseball je idealan sport za pobjedama opsjednute Amerikance, “Winner takes it all” u svom najčišćem obliku. Momčadski sport satkan od niza konfrontacija jedan na jedan, sport u kojem ne postoji neriješen rezultat, baseball nudi savršenu platformu za mjerenje individualnog uspjeha, za pobjednike koje će se slaviti i za gubitnike koje će se u najboljem slučaju zaboraviti.

Ali baseball ima jos jednu tipičnu sliku, ne manje važnu. To je slika koja se ponavlja već preko 150 godina, slika koja se ponavlja od Minnesote do Floride u obiteljima irskog, meksičkog, njemačkog, afričkog, japanskog, turskog, švedskog ili kineskog porijekla, u obiteljima bogatih i siromašnih, u gradovima i na selima.

To je slika šestogodišnjeg dječaka koji jednog jesenjeg poslijepodneva sjedi na stepenicama verande, s novom kožnom rukavicom na lijevoj ruci i s lopticom u desnoj. Na malo prevelikom dresu otisnuto mu je ime najdražeg igrača, na glavi je pomno savijena kapa najdraže momčadi. On sjedi tu već pola sata, neumorno zabijajući lopticu u rukavicu i vadeći je iz nje, ne skidajući ni jednog trenutka pogled s ceste. On zna da više neće dugo potrajati dok se na toj cesti ne pojavi auto iz kojeg će izaći njegov otac i koji će i prije nego što uđe u kuću objesiti sako na vrata verande, olabaviti kravatu, zavrnuti rukave, dohvatiti svoju staru rukavicu i neumorno hvatati bačene loptice mališana.

Baseball je premostio više obiteljskih jazova generacija nego što su ih stvorili rock’n’roll i punk zajedno i integrirao više doseljenika u Ameriku nego besplatni tečajevi engleskog. Baseball u Europi na neki način također preuzima ulogu integracije, ovaj puta Amerikanaca i njihovih tradicija u vlastitim tradicijama bogatu Europu.

Po prvi puta je jednom svjetskom prvenstvu domaćin cijeli kontinent, s preliminarnim grupama u Španjolskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Češkoj i Hrvatskoj. Polufinala i finale su u Nizozemskoj i Italiji, čime će sedam zemalja pružiti priliku gledateljima iz prve ruke stjeći utiske o sportu o kojem većina malo zna.

Biti igrač baseballa u Europi je donekle slično kao što je biti dječak u školi baleta. Većina će reagirati nerazumijevanjem, poneki i ismijavanjem, a malo će ih znati vrednovati talent i vještinu potrebnu za uspjeh.

Na kraju krajeva, baseball je uz sve svoje kulturne i društvene posebnosti ipak sport i to zanimljiv, napet, zahtjevan i težak. Iako je njegov ritam današnjim konzumentima naviklim na trominutne spotove na MTV-u možda prespor, a pravila možda prekomplicirana, ne može se poreći da su snaga i vještina njegovih igrača impresivni.

Bacači golom rukom bačene loptice ubrzaju i do 160 km/h, udarači takve projektile bačene sa samo 18 metara udaljenosti pogađaju palicom a igrači obrane udarene loptice hvataju u punom sprintu. Već za vrijeme zagrijavanja, svatko tko se nalazi uz igralište može biti svjedok iznimnih atletskih i tehničkih kvaliteta onih na terenu.

Baseball na ovakvoj razini još nije posjetio Hrvatsku, a pitanje je kada ćemo i hoćemo li uopće imati priliku ponovo ugostiti tako jake momčadi. Razlog više za posjet Središću i prilika da se otvorenih očiju pogleda što to Amerikance, ali i Japance i stanovnike Srednje Amerike, gdje je baseball također sport broj jedan, već desetljećima fascinira.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *