Savršeno nesavršena utakmica

Kad je Armando Galarraga te lipanjske noći uzeo lopticu i krenuo na svoje radno mjesto, baseball stadion Detroit Tigersa, bio je samo jedan od mnogih. Dva savršena sata kasnije, između 28-godišnjeg venecuelanskog bacača i ulaska u legendu stajala je još samo jedna, naizgled trivijalna sudačka odluka…

 

Perfect game – savršena utakmica

Major League Baseball postoji od 1876. godine i u najstarijoj američkoj profesionalnoj ligi igra se bez prestanka već 134 godine, utakmica za utakmicom. Njih 395.282 od osnutka, da budemo precizniji. Za usporedbu, u Engleskoj, kada se zbroje Football League First Division i Premiership, nije odigrano niti 30.000 nogometnih susreta.

Kada se u jednom sportu godišnje odigraju dvije i pol tisuće utakmica, onda vise nikakav događaj nije novitet, sve je već viđeno i ponovljeno. Home run? Hvala na pitanju, 260.228 puta. Strikeout? Samo 1.868.277 do sada. Nove generacije igrača mogu se u najboljem slučaju pridružiti poduljim listama svojih prethodnika, bez obzira koji rekord ili raritet im uspije.

Gotovo bez obzira. Jedno dostignuće još je uvijek tako teško i nedostupno, da će svaki bolji poznavatelj baseballa bez problema nabrojiti sve one kojima je to uspjelo. Lista nije duga, njih 20 u 130 godina i gotovo pola milijuna pokušaja. Samo dvadeset bacača koji su do svog mjesta u povijesti došli savršenstvom, poslavši nazad na klupu svakog udarača s kojim su se suočili. Pobjednici u 27 dvoboja za redom, u mješavini umijeća, izdržljivosti, koncentracije i neophodne sreće, ti su bacači uspjeli ući u povijest i upisati svoje ime pod najrjeđom titulom u baseballu – Perfect game.

2010. – godina bacača

Po prvi puta nakon 1880. godine u jednoj sezoni su dvojica bacača bacili Perfect game. Ona Roya “Doca” Halladaya podsjetila je preciznošću i hladnokrvnošću na kirurški zahvat, dok je ona Dallasa Bradena bila kao iz bajke. Momak koji je odrastao u gadnom kvartu i preživio samo zbog majčinske brige bake koja ga je odgojila nakon smrti roditelja, bacao je na – Majčin dan. Iz svoga džepa je zakupio cijelu sekciju 207 (poštanski broj Stocktona u kojem je odrastao) i omogućio besplatan ulaz na utakmicu ne samo baki, već i svima iz kvarta koji su to poželjeli. I kao da mu se život odjednom promijenio u jeftin holivudski film odbacao je 19. savršenu utakmicu u povijesti.

Moguće je da je Armando Galarraga vjerovao da se i on nalazi u filmu. Moguće je da je vjerovao da su 2010. zvijezde naklonjene pitcherima. Činjenica je da je bacao kao u transu i da je svaka loptica pogađala točno ono mjesto na koje se namjestio njegov hvatač te da udarci Indiansa te lipanjske noći nisu imali šanse protiv njega.

Muk i smiješak

Nakon tri izmjene niti jedan od devetorice udarača Clevelanda nije uspio doći na prvu bazu. U izmjenama 4, 5 i 6 pokušali su ponovo, s istim rezultatom. U sedmom inningu suigrači su iz tradicije prestali razgovarati s Armandom, plašeći se da ga ne ureknu. U osmom se u prijenos uživo uključila i nacionalna televizija. U devetom više nitko u cijelome stadionu nije sjedio, uključujući i komentatore. Svaka bačena loptica popraćena je frenetičnim aplauzom. Ovo nije bio povijesni trenutak samo za Galarragu, već i za sve prisutne, za cijeli grad – Detroit još nikada nije bio svjedok savršene utakmice.

Njegovi suigrači su bili na iglama. Bez obzira što će kasnije reći novinarima, u takvim trenucima većina igrača se moli da udarena loptica ne dođe do njih, nitko ne želi biti taj koji je greškom upropastio remek-djelo.

Austin Jackson uhvatio je laganu lopticu u srednjem vanjskom za 25. out. Ramon Santiago je bio brži od Mikea Redmonda za 26. Kao sto kaže izreka, “da možemo iskoristiti elektricitet u publici, ne bismo nikada više morali platiti račun za struju”. Još samo jedan out do povijesti.

Jason Donald udario je laganu lopticu po zemlji koju je dohvatio igrač prve baze Detroita, Miguel Cabrera. Cabrera je dodao lopticu samom Galarragi koji je pokrivao prvu bazu u trenutku dok je Donald od nje bio udaljen još dobra dva koraka. Školski primjer izbačenog igrača, 27. i posljednji out savršene predstave, stadion se tresao, suigrači su već bili u startnim blokovima za sprint prema slavljeniku, čekala se samo formalnost – povik “Out!” suca prve baze Jima Joycea.

Ali ta riječ nikada nije izašla iz njegovih usta. Na zaprepaštenje stotina tisuća onih koji su u tome trenutku vjerovali da su svjedočili povijesnom događaju, Joyce je podlegao tremi i napravio najveću pogrešku svoje odlične sudačke karijere. “Safe!” Jason Donald osvojio je prvu bazu, čarolija je nestala brže nego nezaključani auto u Torinu i sve sto je ostalo bili su muk i praznina. Čak se i Donald primio za glavu u nevjerici. I svi pogledi su se okrenuli Galarragi, koji je s lopticom u ruci stajao samo par metara od Joycea. Galarraga nije opsovao, nije viknuo na suca ili ga pljunuo. Nije bacio rukavicu ili ponudio Joyceu naočale. Ne, Galarraga je pogledao suca pogledom koji je govorio “Jeste li sigurni?” i onda se – nasmiješio. Ne podrugljivo, već iskreno, jednim od onih “što se može, that’s life” osmjeha. Nakon toga se vratio na svoju poziciju i izbacio sljedećeg udarača, završivši savršeno nesavršenu večer.

Savršeni sportaš, sudac, trener i grad

Jim Joyce odsprintao je po završetku utakmice u sudačke prostorije, moleći se da će mu snimka njegove odluke pokazati da je u pravu, ali duboko u sebi znajući da je to samo iluzija. Kad se njegov strah obistinio, čovjek kojeg su igrači u anonimnoj anketi izabrali za najboljeg suca lige se slomio. “Ukrao sam ovom dečku savršenu utakmicu”. U svojoj želji da bude još koncentriraniji no obično, Joyce nije dopustio svojim instinktima da preuzmu kontrolu. Kao kad se pokušate potpisati polaganim pokretom, to je recept za probleme i Joyce je znao da će ga ova greška pratiti čitav život.

Odmah je poslao poruku u svlačionicu Detroita, s molbom za susret s Galarragom. Armando ju je bez razmišljanja prihvatio i kada mu se stari sudac na rubu suza ispričao, Galarraga ga je – zagrlio. I rekao “Razumijem”. Kasnije je i dodao “Naravno da sam tužan i razočaran. Ne znam zašto život piše ovakve priče, ali ih piše. Nije lako ni meni, ali ni njemu. On je dobar sudac.”

Ne samo to, Galarraga i trener Jim Leyland obratili su se navijačima Detroita, govoreći da je ovo bila “iskrena greška bez zle namjere, koja se može desiti svakome” i moleći navijače da pokažu kakav je Detroit grad na utakmici idućeg dana, na kojoj će Joyce ponovo biti sudac. I kad je sljedeći dan Leyland ostao na klupi i poslao Galarragu na razmjenu lista igrača, koje treneri i suci razmjenjuju prije utakmice, Joyce i Galarraga su si pružili ruku, a cijeli stadion je ustao i zapljeskao.

Armando Galarraga gotovo sigurno nikada više neće baciti savršenu utakmicu. Neće ući u anale MLB-a kao jedna od legendi. Ali za svakog navijača kojem je sport više od pobjeđivanja pod svaku cijenu, za svakog roditelja koji želi da njegova djeca imaju idole koji to i zaslužuju biti i za svakog promatrača kojem se okreće želudac kada s usana čita poruke koje sucima redovno šalju preplaćene nogometne zvjezdice – Armando Galarraga je u lipnju 2010. već ušao u povijest. Ne kao savršeni igrač, već kao – savršeni sportaš.

Leave a Reply

  

  

  

You can use these HTML tags

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>