Sva djeca imaju pravo na igru

Sport je odavno postao nedjeljiv dio naših života. Trčkaranje uz Jarun, košarka tri-na-tri, Barcelona na televiziji ili Hajduk na Poljudu. Sportnet. Kavica s prijateljima i komentiranje prošlog kola. Od prve lovice do malog nogometa sa 60, mi trčimo, skačemo i gunđamo, ne shvaćajući pritom koliko smo zapravo sretni.

Emanuelly Peter ima 12 godina, iako izgleda kao da mu je najviše devet. Voli nogomet, Cristiana Ronalda i banane za desert. Emanuelly živi u domu za napuštenu djecu u Moshiju, gradiću u središnjoj Tanzaniji, jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu.

Marco Büchel se prije nekoliko dana ostavio natjecateljskog skijanja. Danas opet juri padinama njemačkog Garmisch-Partenkirchena u dresu bez broja, u utrci u kojoj će svi biti pobjednici. Marco je iz Liechtensteina, zemlje s bruto društvenim proizvodom po stanovniku 284 puta višim od onog u Tanzaniji.

Johann Olav Koss nije u Garmischu, iako bi volio biti. On u nizozemskom Heerenveenu vodi norvešku reprezentaciju u brzom klizanju, u sportu u kojem je osvojio četiri zlatne olimpijske medalje. Osim brzom klizanju, Johann Olav je život posvetio povezivanju sportaša poput Marca s djecom poput Emanuellyja.

* * *

Može se argumentirano tvrditi da je Tanzanija jedna od najljepših zemalja svijeta. Tko je dočekao izlazak sunca na vrhu Kilimanjara ili se probudio u šatoru usred divljeg Serengetija takvoj se izjavi neće protiviti. Ali, Tanzanija živi i izvan svojih nacionalnih parkova, životom koji se ne može pronaći ni na jednoj razglednici i na kojem joj nitko ne zavidi.

SIDA je poharala vec ionako siromašnu zemlju, pretvorila dva i pol milijuna djece u siročad, djecu od kojih svako deseto neće doživjeti peti rođendan. Osnovnu školu uspijeva završiti jedva njih polovica, a sretnike koji se uspiju probiti i domoći zaposlenja čeka godišnja plaća s kojom bi jedva mogli platiti jednu jedinu ulaznicu za utakmicu Lige prvaka.

Emanuelly je rođen i odrastao u Moshiju, u nastambi koja se s puno mašte i dobre volje može nazvati kućom. Valoviti lim na vrhu, tanka drvca sa strane, bez tekuće vode ili odvoda. Jednog dana, nakon što mu je majka izgubila bitku s bolešću, a otac s depresijom i alkoholizmom, i taj je dom za Emanuellyja postao prošlost, a ulice Moshija i svakodnevna borba za hranu realnost.

Njegova životna priča je priča u kojoj se zrcali više milijuna istih ili sličnih. Ne samo u Moshiju, ne samo u Tanzaniji, ne samo u Africi. Širom svijeta žive djeca kojoj su zbog jednog ili drugog razloga uskraćena osnovna prava, među njima i ono naizgled banalno i nebitno – pravo na igru.

* * *

Balzers u kneževini Lihtenštajn nema niti planine od šest tisuća metara niti lavove, već Alpe i jedan od najviših standarda života na svijetu. Svako dijete koje se želi igrati to i može, a mladi Marco Büchel nije bio iznimka. Od igre je postao sport, od sporta profesija i dvadesetogodišnja karijera vrhunskog alpskog skijaša. Brojanje svojih medalja, postolja i pobjeda ostavlja drugima, prepametan je da bi samo time mjerio uspješnost proteklih godina. Büxi zna da je rođen pod sretnom zvijezdom i prvi će to ne samo priznati, nego i naglasiti.

Njegov veliki san bio je prepoznati pravi tenutak za povlačenje iz aktivnog skijanja i njegov pogled odaje da zna da je u tome i uspio. Ne postoji vrhunski sportaš koji odlazak u mirovinu prihvaća bezbolno i Büchel nije iznimka. Ali, oprostio se zdrav, oprostio se kao jedan od deset najboljih spustaša svijeta i oprostio se od sporta „u kojem je želio i uspio ostaviti traga“. I danas će više puta zahvalno ponoviti, „Imam lijepi život“.

Uz njega se u improviziranom paralelnom slalomu na njemačkom Kandaharu spustio Aksel-Lund Svindal. Nakon njih, između ostalih, Martina Ertl, Julia Mancuso, Emily Brydon, Anja Paerson, Rosi Mitermeier i pregršt djece, koja se sada naguravaju oko Büxija i Svindala nudeći svaku slobodnu površinu svoje skijaške odjeće na potpis. Za svaku ekipu koja se danas natjecala, sastavljenu od dvoje prominentnih skijaša i jednog djeteta, po jedan sponzor je uplatio 5.000 švicarskih franaka na račun dobrotvorne organizacije Right To Play.

* * *

Right To Play je nastao iz programa olimpijske pomoći s Igara u Lillehammeru 1994. godine, na kojima je Johann Olav Koss osvojio tri zlatne medalje i pomogao prikupiti znatna sredstva za djecu u nevolji. Olimpijske igre su prošle, ali potreba za pomoć djeci nije i danas Right To Play, čiji je izvršni direktor Koss, okuplja vrhunske sportaše poput Svindala i Büchela iz preko 40 zemalja s jednim ciljem – omogućiti sport i igru svakom djetetu.

Naizgled nemogući cilj, ali ne podcjenujte vrhunske sportaše kada se zainate. Već sada svakoga tjedna više od 680.000 djece širom svijeta sudjeluje u sportskim aktivnostima koje Right To Play organizira u suradnji s više od 15.000 lokalnih trenera i učitelja. Brojne studije pokazuju da je upravo kontinuirana ponuda sporta u mnogim kriznim područjima uspjela smanjiti agresivnost, kriminal, poteškoće u integraciji i smetnje u društvenom razvoju. Koss i njegovi sportaši u to čvrsto vjeruju i svake godine šire svoje aktivnosti.

* * *

Emanuellyja sam upoznao u siječnju ove godine u domu za djecu Amani u Moshiju. Moj suigrač i ja prikupili smo za taj dječji centar desetak tisuća dolara, dovoljno lijekova za godinu dana i – 50 pari dječjih kopački, koje su nam u istom trenutku donijele 50 novih najboljih prijatelja.

S prikupljenim novcem Amani će moći dvije godine financirati sportski program za više od 200 djece. Nogomet je i u Moshiju sport broj jedan, a djeca u centru strastveni igrači. Pratio sam i svjetska prvenstva i olimpijske igre, no nikada nisam prisustvovao sportskom događaju koji sport bolje predstavlja i više simbolizira od utakmice između štićenika i djelatnika dječjeg doma.

Sat vremena u kojima nije postojala niti tužna prošlost niti neizvjesna budućnost, 60 minuta čiste igre, sreće i zadovoljstva. I oštar udarac iskosa kojim je mali Emanuelly donio pobjedu djeci i pokrenuo proslavu koja i Maracanu baca u sjenu.

* * *

Büxi i dalje potpisuje, slika se i smješka. I dalje tvrdi da je u životu imao sve što je poželio i da ako je njegovo ime dovoljno da bi se nekome kome je to potrebno pomoglo, da ne postoji isprika da se to ne i uradi.

Aksel-Lund se slaže i kaže „da svijetom danas dominiraju negativne vijesti, da svi samo jure čuti ili pročitati gdje se desio najnoviji sudar ili zločin“. I dodaje da je to šteta, jer ima i toliko toga pozitivnog što se dešava. Puno je prevelik da bi to priznao, ali primjećuje da nitko od pedesetak novinara koji su do prije dva sata kao osice oblijetali pobjednike Svjetskog kupa nije ostao otpratiti humanitarnu utrku.

Svindal, poput Büchela, uživa u skijanju i svom životu i to ne krije. Tko ne vjeruje da je on veliko dijete koje živi svoj san i zrači pozitivnu energiju na svakom koraku neka u tražilicu upiše njegovo ime i pojmove tribute i Michael Jackson. Ali, on je i ozbiljan, elokventan predvodnik svoje skijaške generacije i za njega je postojao samo jedan mogući odgovor kada ga je prije nekoliko godina kontaktirao Johann Olav Koss.

I Marco Büchel je od početka bio siguran da je Right To Play prava odluka, puno sigurniji nego što je kada ga danas zapitate što se sprema učiniti sa slobodnim vremenom, nečime s čime se nije susreo već 20 godina. Komentirat će za njemačku televiziju, skakati s litica, voziti Harley i pomalo zaviđati onima koji se spremaju za novu sezonu.

I napokon će imati vremena za posjet jednom projektu programa Right To Play. Najvjerojatnije na jesen, kaže. Najvjerojatnije Tanzanija.

* * *

Johann Olav Koss začuđujuće je dobro krenuo kao trener norveške reprezentacije, s obzirom da nema gotovo nikakvog trenerskog iskustva. Ali netko s pet olimpijskih medalja je netko na koga se u načelu isplati kladiti. Uspjelo mu je već i gotovo nemoguće – kao rijetki Europljanin postao je sportaš godine u izboru Sports Illustrateda na krilima tri zlata iz Lillehammera. Titula koju bi zaslužio i da je te 1994. godine u svakoj utrci završio – posljednji.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *