Nogomet, igra na život i smrt

“Ne želimo da naši ljudi prate polugole luđake koji skaču gore i dolje loveći napuhani predmet. Nogomet je nasljedstvo primitivnih nevjernika i mi nikada nećemo dozvoliti da se gleda. Ovo je posljednje upozorenje!”

 

Čak i za nas, u zemlji prinudno treniranoj dugogodišnjom Mamićevom retorikom, ove riječi zvuče nestvarno. Smiješno, zapravo. Na žalost, oni kojima je ova poruka upućena nemaju ni najmanjeg razloga za smijeh – milijuni Somalijaca znaju da je nogomet tabu, grijeh kažnjiv smrću.

Od Ujedinjenih naroda podržana vlada kontrolira samo manji dio Mogadishua, glavnog grada Somalije, dok je veći dio centralnog i južnog dijela zemlje pod kontrolom militantnih grupa Hizbul Islam i al Shabab. One u nogometu, posebno međunarodnim natjecanjima, vide veliku opasnost za vrijednosti koje propagiraju, dovoljno veliku da posegnu za svakom mogućom mjerom u borbi protiv njega. Sheikh Mohamed Osman Arus, operativni vođa Hizbul Islama, nije se nimalo šalio s gornjom izjavom, upućenom sunarodnjacima za vrijeme Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi. S prijetnjom koja u stvari i nije bila potrebna – sjećanja na 2006. su većini bila dovoljna.

U ratom uništenoj Somaliji nema ni kruha, ni igara. Dok si oni rijetki imućniji mogu priuštiti vlastiti televizor, kojeg će na crno opremiti satelitskom antenom i tako polugole luđake pratiti u sigurnosti vlastitog doma, za većinu je jedina mogućnost praćenja natjecanja javno okupljanje. Koje sa sobom donosi rizik. Projekcije u kinima često su abruptno završavala bačenim ručnim granatama, one na otvorenom pucnjevima. Ljudi su gubili život zato što su gledali nogomet. Stanite i pročitajte ovu rečenicu još jednom. Ljudi su pogibali zato što su se usudili gledati nogomet.

Ali, ljubav prema sportu ne može se iskorijeniti dekretima, želja, žar i strast ne mogu se zabraniti. Kada je Gana postala ponosom cijele Afrike, slavila je i Somalija – na skrivećki, bez vuvuzela, ali s istom nadom kao i navijači u susjednim zemljama, možda još i većom.

Jedan od onih kojima je uspjeh Ganine reprezentacije značio još više no sugrađanima bio je 19-godišnji Abdi Salaan Mohamed Ali. Ali je od malih nogu obožavao napuhani predmet i nije se dao odgovoriti od svoje namjere da postane nogometaš. U zemlji u kojoj je većina nogometnih terena konfiscirana i pretvorena u baze militantnih frakcija, Ali je uvijek pronalazio neki način za treniranje i usavršavanje. U zemlji u kojoj već samo gledanje Svjetskog prvenstva može biti kažnjeno smrću, Ali je kao i svaki njegov vršnjak širom svijeta sanjao o pobjedničkom golu kojim će svoju reprezentaciju dovesti do slave. Ako može Gana, možda će jednog dana moći i Somalija.

I vođen snom, Ali je iz godine u godinu bivao sve bolji. Toliko dobar da je zaista zaigrao za juniorsku reprezentaciju Somalije, u kojoj su suigrači za njega pronašli samo riječi pohvale. “Pametan igrač”, “otvoren”, “pristojan”. O hrabrosti i istrajnosti ne treba ni govoriti – te riječi su sastavni dio izraza somalijski nogometaš.

Volio bih kada bih vam mogao napisati da je Ali zabio pobjednički gol u važnoj utakmici ili da je Arsenal prepoznao njegov talent i njemu i njegovoj trudnoj supruzi omogućio život s barem malo mira. Na žalost, ne mogu i nikad neću moći. Ali je poginuo u ponedjeljak, kada je postao žrtva bombaškog napada al Shababa vraćajući se s treninga .

I dok smo u utorak i srijedu na našim plazmama i LCD-ima opušteno pratili najbolje što svjetski nogomet ima za prikazati, negdje u Somaliji sljedeći Ali i dalje je sanjao svoj san. Ne o velikom ugovoru ili novom Mercedesu koje mu nogometno umijeće može donijeti, već o samom – nogometu.

Leave a Reply

  

  

  

You can use these HTML tags

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>