Vepar devetobojac

Za razliku od svojih vršnjaka, mali Vincent Edward nije sanjao o karijeri u NFL-u ili MLB-u. Ne, on je želio biti pilot, provodeći spora poslijepodneva svog djetinjstva pod vrućim suncem Alabame, gledajući zrakoplove kako slijeću i polijeću s obližnje zračne luke. Za razliku od svojih vršnjaka, on je postao zvijezda. I u NFL-u i u MLB-u.

 

Upitajte Amerikance koga smatraju najboljim sportašem u svakom od svojih tradicionalnih sportova. I pripremite dovoljno vremena za odgovore, rasprave i objašnjavanja u kojima će vas strašću na granici fanatizma morati uvjeriti da je Babe Ruth bio bolji od Willya Maysa. Michael Jordan od Billa Russella. Joe Montana od Jerrya Ricea. Wayne Gretzky od kompletne ekipe Washington Capitalsa zajedno. Ili obrnuto. Koliko puta postavite pitanje, toliko ćete različitih mišljenja i čuti.

A sada ih upitajte kojeg od navedenih smatraju najvećim atletom svih vremena i stvari odjednom postaju jednostavnije. Gretzky je bio umjetnik, reći će, Michelangelo na klizaljkama, ali ne i tjelesno dominantan atlet. Istina, Jordan je mogao zakucati s penala, ali u baseballu je bio ispodprosječan. I to u trećoj ligi. Za Montanu će priznati da je lako moguće bio djelo tajnog laboratorija u kojem su krv zamijenili antifrizom, ali ne i netko tko je sve bacao u sjenu svojom građom, brzinom i snagom. Babe Ruth? Samo ako je mjerilo višeboj u kojem prominentnu ulogu igra istovremeno konzumiranje viskija, cigara i hot dogova.

Ne, za odgovor na pitanje tko je bio najveći atlet svih vremena, prosječnom Amerikancu bit će potrebna jedna sekunda za razmišljanje i dva slova za odgovor – Bo. Vincent Edward “Bo” Jackson.

Postojali su naravno i drugi. Veliki Jackie Robinson, koji je najveći dio svoje naizgled neizmjerne energije unio ne u sam sport, već u probijanje rasne barijere i koji je dominirao u svakom sportu kojeg se prihvatio.Deion “Prime Time” Sanders, samo par godina nakon Jacksona. Sanders je imao dulju karijeru i u baseballu i u footballu i ostavio dublji trag posebno u potonjem.

Ali Bo… Bo je jednostavno kao na pokretnoj traci nudio pokrete, bacanja, skokove i dostignuća koja su prkosila koliko zdravom razumu, toliko i svakom zakonu fizike. Bo je bio tip igrača zbog kojeg ste prekinuli što god ste u tom trenutku radili, samo da vidite što je spremio sljedeće.

Harold Reynolds se kiselo smješka kada najavljuje deset najboljih trenutaka baseballa svih vremena. Danas komentator na MLB.tv-u, specijaliziranoj mreži za praćenje baseballa, Reynolds je osamdesetih godina prošlog stoljeća bio jedan od najboljih igrača najtradicionalnijeg američkog sporta i zna da će se pojaviti u jednom od isječaka koji slijede.

U njemu Reynolds, mlad i vitak igrač, na udarac suigrača kreće u optrčavanje s prve baze. Udarac je dobar, jak i precizan i loptica se kotrlja prema samom kutu stadiona. Reynolds je iza sebe već ostavio drugu bazu i nadomak je treće, spremajući se za završni sprint prema kućnoj bazi i osvajanju boda. Igrači obrane još uvijek nisu uspjeli doći do loptice i bod je siguran, ali Reynolds ne usporava, od malena učen igrati na pravi, pošteni način i uvijek dati sve od sebe, trčati najbrže što može neovisno o tome da li je to potrebno ili nije. A kada je mladi Harold Reynolds trčao najbrže što može, to je bilo prokleto brzo.

Reynolds će godinama kasnije reći da mu nije bilo jasno što se događa. Kada se približio kućnoj bazi na samo nekoliko metara vidio je da se protivnički hvatač namješta kao da želi uhvatiti lopticu, ali je znao da je to nemoguće, da loptica nije mogla tako brzo pronaći put do kućne baze. Još manje toga mu je bilo jasno kada je hvatač iz zraka doista uhvatio lopticu i izbacio ga prije nego što je uspio dotaknuti kućnu bazu. Reynoldsu se dogodio – Bo. Koji je dosprintao do loptice, i onda odaslao vođeni projektil na put od preko 100 metara, brzinom i preciznošću o kojima NATO i danas može samo sanjati, točno u rukavicu svog hvatača. Bo zna baseball.

Vincent Edward postao je “Bo” kada su njegova braća i sestre skratili nadimak “Boar” (vepar), nadimak kojim su najslikovitije opisivali “neumorno derište” koje nije ustupalo ni u srazu s pet, šest godina starijim protivnicima. Možda najbolji način da se shvati kakav je sportaš taj Vepar postao je lista nagrada i rekorda koje je postigao u američkom nogometu. Sveučilišna Kuća slavnih, Heisman Trophy, nagrada najboljem sveučilišnom igraču Amerike, NFL All-Star… Nije loše, za sport koji je za njega oduvijek bio samo – hobi. Bo zna football.

Neki će reći, dobro, bio je dobar u američkom nogometu i u tom nekom baseballu, ali baseball ionako nema veze sa sportom, to igraju buce koji inače nemaju talenta za pravi, atletski sport. Da je bio zaista takav atlet kakvim ga se prikazuje, pokazao bi to u – atletici. Drago mi je da pitate.

Na stranu to da Bo Jackson i dan danas sa 4.17 sekunde drži rekord za najbrže istrčanih 40 jardi na “prijemnom” za buduće igrače NFL-a. To nije prava atletika, reći ćete, pravo mjerilo atletske svestranosti je – desetoboj. Dobro onda. Kao 14-godišnjak, Vincent Edward natjecao se s mladićima četiri godine starijima od sebe na prvenstvu Alabame u desetoboju, savezne države iz koje redovno stasaju atletski dragulji. U konkurenciji 600 natjecatelja završio je deseti. Sljedeće godine samo jedan od tri godine starijih konkurenata bio je ispred njega. A onda se Bo uozbiljio i shvatio da ako malo stisne, može u prvih devet disciplina skupiti dovoljno bodova da na 1500 metara – ne mora niti nastupiti. I tako je Bo, devetobojac, dvije godine za redom pobijedio na državnom prvenstvu. Bo zna atletiku.

No, u atletici nije bilo novca i nakon četiri godine provedenih dominirajući protivnike sveučilišta Auburn i u baseballu i u američkom nogometu, Jacksona su draftirali Tampa Bay Buccaneersi. I napravili kobnu grešku. Na stolu je ležalo sedam i pol milijuna dolara, najbogatija ponuda ikada za NFL novaka, ali i ultimatum – zaboravi na baseball. Kao što će i devetoro braće i sestara potvrditi, Vepar nikada nije dobro reagirao na ultimatume, posebno kada ga je način pregovora podsjetio na “odnos vlasnika plantaže i berača pamuka” i južnjački vlasnik Buccaneersa je umjesto zvijezde momčadi dobio prijedlog kamo točno si može zapiknuti novčanice. Bo zna ponos.

Umjesto toga, Bo je potpisao s Kansas City Royalsima, ekipom MLB-a, za milijun dolara. I sljedeće godine ponovo pristupio NFL draftu, gdje su ga u sedmoj rundi izabrali Raidersi, pristavši na sporednu ulogu u Jacksonovom kalendaru. Bo nije razočarao, postavši prvi igrač u povijesti koji je postao All-Star i u baseballu i u footballu – u istoj godini! Njegova svestranost nije svima dobro legla, a najglasniji kritičar bio je Brian Bosworth, obrambeni igrač Seattle Seahawksa. Bo Jackson je tigar od papira, ne pripada u ovu ligu i ja ću mu to i pokazati. Sreli su se u derbiju kola, Monday Night Football utakmici, u kojoj je Bo trčao oko, preko, a najčešće kroz Boswortha, postigavši tri touchdowna i osvojivši preko 220 jardi, rekord derbija kola koji stoji još i danas. Sve to manje od mjesec dana nakon svog debija u NFL-u. Bo Derek je možda bila savršena desetka, ali Bo Jackson je bio najmanje jedanaest.

Teška ozljeda kuka puno prerano je završila put koji je vodio u dvije Kuće slavnih. Ali uspomene ostaju, trajnije od brojki koje nije uspio sakupiti. Uspomena na strašan home run u prvom izlaženju na palicu u All-Star utakmici. Na ne jedan, već dva touchdowna od po preko 90 jardi u istoj utakmici. Na nestvarno, bestežinsko trčanje po ogradi baseball stadiona, tijelom paralelnim sa zemljom. Gledaj i uči, Tobey Maguire!

Uspomene na seriju odličnih Nike reklama na temu “Bo zna”, u kojem su poznati sportaši iz raznih sportova u kamere izjavljivali “Bo zna nogomet”, “Bo zna košarku”, “Bo zna golf”… I na onu s Wayne Gretzkyjem, u kojoj ovaj umjesto “Bo zna hokej” jednostavno kaže “ne”. Ne, niti Bo Jackson nije bio savršen.

I nakon svega, Bo ne žali ni za čim. Gotovo ni za čim. “Trebao sam iskoristiti vrijeme u Auburnu, uzimati satove letenja i položiti za pilota”, kaže današnji otac troje djece i uspješan poslovni čovjek, atlet s diplomom. I dodaje kako ne može shvatiti današnje sportaše koji prekidaju sveučilišne karijere i odlaze u profesionalce već nakon godine ili dvije. “Obrazovanje vas može odvesti puno dalje u životu od sportskog talenta”. Kada takve riječi izađu iz usta lako moguće najatletskije osobe ikada rođene, onda one vrijede stostruko i morale bi natjerati na razmišljanje. I pokazuju, jednostavno – Bo zna.

Leave a Reply

  

  

  

You can use these HTML tags

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>