Čovjek koji nije znao odustati

Koliko puta ste nakon utakmice ili sezone čuli sportaše kako kažu: “Nije se moglo”? Rukometaši nisu mogli zbog sudaca, nogometaši zbog blatnog terena, košarkaši zbog niskih plaća, atletičari zbog jakog vjetra, jedriličari zbog preslabog. “Mi smo pokušali sve, dali apsolutno sve od sebe. Ali, jednostavno nije išlo.”

 Ne samo sportaši, svi mi. Smršavili bismo, ali susjeda je baš danas ispekla kolač. Naučili bismo strani jezik, ali nam baš to ne ide. Napredovali na poslu, ali nas šef ne voli.

Amerikanci imaju izreku – “Isprike su kao guzice. Svatko ima po jednu i sve smrde”.

Jim Abbott će to sročiti nešto uljudnije, ali bit se ne mijenja. “Najvažnije u životu je ne tražiti ispriku. Ljudi oko vas će vam to dopustiti, prihvatiti ako za neuspjeh okrivite okolnosti. Ali mislim da smo sami sebi dužni izvući maksimum iz našeg potencijala.”

Abbott zna o čemu govori. Kao bacač poveo je američku baseball reprezentaciju do zlata na Olimpijskim igrama 1988. godine. Postao je prvi igrač baseballa koji je izabran za amaterskog sportaša godine u SAD. A kasnije se kao profesionalac u dresu New York Yankeesa upisao i u povijest – odbacao je cijelu utakmicu bez da protivnicima uspije i jedan jedini udarac protiv njega. Impresivna lista uspjeha, kakvom se može pohvaliti tek vrlo mali broj sportaša u povijesti.

Ah da, još nešto. Jim Abbott je rođen bez desne šake.

Sve je u stavu. A stav Jima Abbotta je bio da mu je “život dao mnogo više od onoga što mu je oduzeo”. I držao se toga cijelim putem. Dok bismo mi spustili glavu i prihvatili činjenicu da nikada nećemo moći zavezati tenisice, za malog Jima je jedino pitanje bilo kada će usavršiti jednoručno vezanje čvora. Dok bismo mi dozvolili da nas potope svakodnevna podbadanja dečki iz razreda, kojima su vec i naočale dovoljan razlog za zadirkivanje, Abbottu su one bile dodatna motivacija.

Vježbao je u svom dvorištu, dulje i napornije od svojih vršnjaka. Prije svega, odbijajući svaku moguću ispriku koja bi opravdala neuspjeh. Odbijajući i samu pomisao na neuspjeh, Abbott je uspio, postavši najbolji bacač ekipe baseballa i dodavač ekipe američkog nogometa u povijesti škole.

***

“Mrzim Yankeese”, uzdiše moja susjeda u sekciji 117 starog, u međuvremenu srušenog stadiona u New Yorku, nakon što su ovi zaustavili još jedan napad njenih Oriolesa. Mržnja prema Yankeesima u Americi nije ništa rijetko ili strano, naprotiv. Kako je već Mike Royko slikovito opisao, ona je jednako toliko iskonski američka koliko i pita od jabuka, samohrane majke i varanje kod prijave poreza.

Ali punašna gospođa u narančastom dresu gostujuće momčadi okreće se ponovo prema meni i dodaje: “Sve osim njega. Njemu se divim”. On je, naravno, Jim Abbott i danas ponovo pobjeđuje. Ne zato što semafor pokazuje vodstvo njegove momčadi, ne zato što danas još jednom u šahu drži najbolje igrače baseballa na svijetu, već zato što je uopće – tu.

Kao rijetko tko prije ili poslije njega, Abbott daje nadu da je sve moguće. Svima. Ako dječak bez jedne ruke može postati jedan od najboljih sportaša svijeta, onda se i svi drugi s puno više optimizma mogu suočiti s vlastitim izazovima.

Napadač Baltimora udara povratnu lopticu na Abbotta i cijeli stadion drži dah, znajući da ih čeka čudo, minijatura života čovjeka koji nije znao odustati. Abbott je na lijevu ruku već navukao rukavicu, koju za vrijeme bacanja nosi nataknutu na ono što od desne ruke ima, i u nju sigurno i mekano hvata udarenu lopticu. Zatim u jednom pokretu rukavicu sprema pod desni pazuh, lijevom rukom iz nje vadi lopticu i eksplozivnim dodavanjem izbacuje napadača Oriolesa.

U zapisniku utakmice piše jednostavno – udarač Baltimorea izbačen je na dodavanje bacača Yankeesa igraču prve baze. Ali svi koji su na stadionu znaju da je to kao da se Mona Lisu opiše kao gospođu koja se smješka, znaju da je u tom jednom dodavanju sabrana sva volja i hrabrost dječaka koji se sam sebi zarekao da će postati najbolje što može biti. I cijeli stadion ustaje i plješće, a najglasnije od svih moja susjeda.

***

Abbott danas drži motivacijske govore širom Amerike, a Amerika sluša. Sluša i gleda, i ispred sebe vidi otjelovljenje otrcane fraze da “ako nešto zaista želimo, to možemo i ostvariti”. U doba kada vrhunskim sportašima “svaka dlaka smeta”, pred sobom imaju čovjeka koji je u ladici imao spremnu ispriku veličine stražnjeg dijela Roseanne Barr, ali koji se odlučio tu ladicu nikada ne otvoriti.

Jim Abbott je želio znati kakav se potencijal u njemu krije i kao jedan od rijetkih to je zaista i saznao. Kada sljedeći puta čujete sportaše koji vam objašnjavaju da su dali “110% od sebe, ali da više jednostavno nije bilo moguće” prisjetite se Jima Abbotta. Za razliku od njih, on nikada nije dao više od 100%. Za razliku od njih, on nikada nije dao ni manje.

Leave a Reply

  

  

  

You can use these HTML tags

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>