O šest bikova i jednom kretenu

Prvo što mi je palo na pamet je da sam kreten. Jer, iskreno rečeno, kako drugačije opisati čovjeka čija budilica dreči u pet ujutro. Na godišnjem odmoru.

07:15

Druga misao, nekih dva sata kasnije, bila je da sam kreten. To se zna desiti kada čovjek gleda kako policija i redari barikadiraju izlaze s ulice. I kada se čovjek nalazi unutar tih barikada. I kada zna da će se barikade ukloniti tek nakon što kroz tu istu ulicu protrči šest bijesnih bikova.

Između 7:15, kada sam shvatio da sam u kavezu, i 8:00, kada nam je zvuk rakete dao do znanja da uske uličice Pamplone od sada dijelimo s nekima od najagresivnijih stvorova na svijetu imao sam mnoštvo pomisli, većina od kojih su bile vrlo slične misli broj jedan i misli broj dva tog srpanjskog jutra.

Četrdeset i pet minuta je zapravo prokleto dugo vrijeme.

Dovoljno dugo da ponovim sve upute koje mi je dao moj baskijski punac. “Vodi bika”, govorio bi mi uz čašicu Patxarana i gledajući crno-bijele fotografije vlastitih trka. “Naravno”, odgovarao bih ja, nemajući ni pojma o čemu govori.

“Novine su produženje ruke, ne zaboravi”. Nisam zaboravio. Osim kompletnog gradiva fizikalnih osnova elektrotehnike i imena bivših cura, ne zaboravljam ništa. Posebno ne slike ljudi koji su izgledali točno isto kao i ja danas, i koji su visili s bikovih rogova. S novinama i bez njih.

Tako je, pomišljam da sam kreten.

Ali, barem sam kreten s novinama. Po četvrti put motam jutarnje izdanje Diario de Navarre i ne mogu ne primijetiti da mi ruka nije postala Bog zna koliko dulja.

07:45.

Iz kompleksnog računanja udaljenosti rogova od mojih rebara u trenutku kada moja produljena ruka dotakne glavu veličine zagorskog purana budi me zvuk mobitela.

“Kada piše F2.8, da li je to onda dobro ili loše?”

Moja supruga, koja se nalazi na balkonu iznad mene, maše jednom rukom, dok u drugoj drži moj Nikon D3. Za razliku od mene ona pamti imena mojih bivših cura, ali ne i upute za slikanje fotoaparatom.

“Ma sve pet”, odgovaram, gubeći nadu da ću priču o novom ožiljku moći popratiti odgovarajućim setom dijapozitiva. Analizu kosinusa kuta između rogova i novina zamjenjujem razmišljanjem zašto mi supruga zvuči tako smireno.

Dolazim do zaključka da je jednostavno uvjerena u moju spretnost, brzinu i sposobnost donošenja brzih odluka te da njen mir nema veze s debelom policom osiguranja kojom sam popratio ondašnju vijest da ću dva tjedna nakon našeg vjenčanja prejedriti Atlantik.

“Ti si brz. Odi najbolje na Estafetu, tamo su bikovi već umorni i sporiji, imaš ih onda šansu voditi sve do stadiona”. Aha, brz, Estafeta, bikovi umorni – ulazim u fazu u kojoj misli valja svesti na najnužnije podatke.

Put od bokseva u kojima se bikovi nalaze pred trku do stadiona dug je preko 800 metara, kroz četiri uličice i jedan trg. Svake godine trči se osam puta, svako jutro od 7.7., dana Svetog Fermina, do 14.7. Većina bikova tu stazu po glatkom kamenu i lagano uzbrdo otrči za manje od dvije minute.

Poprilično mi je teško prihvatiti atribut “sporiji” kada znam da će zvijeri od 600 kila istrčati tu stazu brže od svjetskog atletskog rekorda.

Prisjećam se kako sam inzistirao trčati na dan kada trče bikovi iz uzgajališta Jandilla, najbrži i najagresivniji koji postoje. Prisjećam se da sam kreten.

07:55

Vrijeme je za prvu molitvu. Okupljamo se na Santo Domingu, i pjevamo tradicionalnu strofu:
A San Fermín pedimos
por ser nuestro patrón,
nos guíe en el encierro
dándonos su bendición

Misli o vlastitom intelektualnom potencijalu na kratko zamjenjujem upitom kakav stav San Fermin ima po davanju blagoslova hrvatskim nevjernicima.

07:57

Druga molitva.

Zapravo izgledamo super, pomišljam. Svi smo u bijelim hlačama i bijeloj majici, s crvenim remenom i crvenom maramom. U ritmu strofe mičemo šaku sa smotanim novinama. Po prvi puta osjećam čaroliju ovog mjesta i osjećam se jednim bićem s ostalim trkačima i bikovima.

Onda se polako okrećem na lijevo i na desno, pokušavajući procijeniti koji su trkači sporiji od mene.

07:59

Treća i posljednja molitva. Puls mi je začuđujuće nizak. Tek ću godinama kasnije saznati da bolujem od bradikardije.

Više nema vremena za gubljenje. Sa Santo Dominga upućujem se na Estafetu. Game time.

08:00

“Broji bikove, a pazi na ljude”, posljednja je Fernandova mudrost koja mi prolazi kroz glavu u obliku suvisle misli nakon što sam izabrao startnu poziciju. Nitko ne može otrčati cijelu dionicu, tako da se trkači raspoređuju uzduž staze.

Većinu će bikovi u nekom trenutku preteći, nakon čega trkači više ne prate stado. Međutim da bi bili sigurni da se mogu ustati nakon bacanja u stranu, moraju znati da ih je preteklo svih šest bikova, a ne da se jedan odvojio od glavne grupe.

Podsjećam se da sam do šest znao brojati već u vrtiću. A, osim toga, kada dođu do mene, bikovi će već biti umorni i neće me preteći. Piece of cake.

Prvo vidim dimni trag, a koji trenutak nakon toga čujem i prasak rakete. Više nismo sami.

Nisam znao da se puls može utrostručiti u jednoj sekundi.

08:01

Na ljude se mora paziti, jer su opasniji od bikova. Kada se netko pred bikom baci u stranu ili jednostavno posklizne, velika je šansa da ćeš pasti ako se taj netko sklupčao točno ispred tvojih nogu.

Za razliku od raširenog mišljenja, više ljudi se ozlijedi od padova na tvrdi kamen nego od proboda rogovima.

Znao sam i točne brojke o navedenim žrtvama, ali izgleda da sam počeo zaboravljati. Srećom, još uvijek znam u kojem smjeru moram trčati.

Ne znam kako je izgledalo kada je Moses razdvojio more, ali mora da je bilo prokleto slično onome što upravo gledam. Iza mojih leđa bijelo-crveni kolaž se razdvaja, ostavljajući u sredini bijesnu crnu masu koja ide – prema meni.

Super!

Sjećam se kad sam bio mali i kad sam se kladio s Tomislavom Bergerom da mogu preskočiti školsku ogradu škaricama. Nadam se da sam ovaj puta bolje procijenio vlastite mogućnosti.

Pogled preko ramena, dva koraka ubrzanja, novi pogled, i krećem. Osjećam se divno, moćno, kao kad smo rušili mlađejuniorski rekord Hrvatske na 4×100. Dolazim do pune brzine i nakon novog pogleda preko ramena pomišljam kako sam krenuo prerano, kako su mi popustili živci i kako cu istrčati svoju dionicu s velikim razmakom od bikova.

Otprilike četiri tisućinke sekunde kasnije bacam nov pogled preko ramena i shvaćam da nisam krenuo prerano, već prekasno. Bikovi će biti umorni, bla, bla, bla – super savjet, Fernando! Usporili su manje nego prekooceanski tanker koji negdje po putu pokupi staru kantu.

Par sekundi kasnije su mi za vratom i dešava se nešto čudno. Vrijeme staje i sve se odvija kao u usporenoj snimci. Imam vremena shvatiti koliko su to predivne i moćne životinje, osjetiti dah, čuti topot. I trčati, trčati kao lud.

Idila ne traje dugo, jer se, naravno, netko preda mnom skršio. Kreten i pegula, idealna sam kombinacija za dug i sretan život. I to je pao onaj krakati za kojeg sam znao da će se popiknuti. Znao!

Instinktivno skačem preko njega preponskim skokom, vodećom nogom čisto preko njegove pogrbljene glave, dok drugom nogom… Ha, što ću mu ja, sam si je kriv, nije trebao pasti ispred mene na najužem dijelu staze.

Navodno je to bio vrlo atraktivan potez, barem tako tvrdi šogorica koja je to pratila na televiziji.

8:02

U stadionu sam. Živ sam.

8:27

Supruga mi pokazuje mutne siluete koje je snimila za vrijeme trke, objašnjavajući mi da je bikove teško slikati jer se miču jako brzo. A mene nije mogla prepoznati u gomili jer smo i mi brzo trčali, a i bili smo svi isto odjeveni.

Ona je sretna.

Ne znam da li zato što sam čitav, ili zato što smo u Iruñi, najstarijoj kavani Pamplone, gdje jedemo txurrose i pijemo toplu čokoladu gušću od živog pijeska.

9:17

Vraćamo se u Hondarribiju. Sunce sja, nebo je kompletno vedro i nakon detaljne analize dolazim do zaključka da sam i dalje najvjerojatnije kreten. Ali, iskreno? Baš me briga.

Leave a Reply

  

  

  

You can use these HTML tags

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>