Udaj se i budi poslušna

Možda su to bili brkovi. Možda pogled. Onaj pogled kojim je Clark Gable zavodio sve što se zavesti dalo, i pred kamerama i daleko od njih. U Mogambu — John Fordovom klasiku iz 1953. — taj pogled, upotpunjen cjelovitom muževnošću afričkog avanturista, donijeo mu je i Avu Gardner i Grace Kelly. U jednom filmu i Ava i Grace. Takav je život kada si Clark Gable.

Film je manje više klasična priča o ljubavnom trokutu. Gable i Gardner sreću se u Africi, a njihovu potencijalnu romansu komplicira dolazak bračnog para (Grace Kelly i Donald Sinden) koji Gablea angažira kao safari vodiča. Grace voli Donalda, Donald voli Grace, Ava voli Clarka, Clark voli Avu, onda Grace voli Clarka pa Clark voli Grace, Donald pije čaj, Clark se sažaljeva nad Donaldom, Clark ostavlja Grace, Grace puca u Clarka, Grace opet voli Donalda, Donald i dalje pije čaj, Clark opet voli Avu, Ava više ne voli Clarka, Donald i Grace odlaze iz Afrike, Ava na kraju ipak voli Clarka, zalazak sunca.

Odnosno, to je priča ako ste živjeli izvan Španjolske. Crkveni cenzori — koji su u Francovo doba odlučivali o podobnosti kulturnih uvoza — ocijenili su da je takva priča prevelika opasnost za tradicionalne španjolske i općenito kršćanske vrijednosti. Umjesto zabrane hita nominiranog za dva Oskara, odlučili su film malo popraviti. Tako španjolska sinkronizacija gledateljima Grace Kelly i Donalda Sindena ne predstavlja kao bračni par, već kao – brata i sestru. Incest je, očito, prihvatljiva društvena norma. Ženska nevjera, očito, nije.

Napustili su nas već i Franco i Gable, ali nešto je i šezdeset godina kasnije ostalo. Ostalo je spoznanje da je latentna opasnost za svaku obitelj i svaki brak i danas  – neposlušna žena.

Zaboravite pedere. To smo mi riješili, Španjolci će uskoro, a i iskreno rečeno – koliki to može biti problem u tako muževnim populacijama kao što su naše, gdje ispod svakog zlatnog lanca i maljavih prsa kola isključivo heteroseksualni testosteron? I to u izobilju, naravno, jer smo mi i nitko drugo najbolji jebači na svijetu, da oprostite.

Ne, ne, to ne može biti glavna opasnost za našu obitelj iz slikovnice, tih par nakaradnih ćemo jednostavno prebiti kada izađu na sljedeću demonstraciju i problem riješen. Ali žene? Njih je jedna (i točno jedna, hvala na pitanju) u SVAKOM ispravnom braku! Tu leži front.

Najprodavanija knjiga na španjolskom Amazonu zove se “Udaj se i budi poslušna”. Izdavač je katolički nadbiskup iz andaluzijske Granade, autor talijanska novinarka. Knjiga je puna praktičnih savjeta za žene kojima njihova uloga u braku možda nije najjasnija i koje će u njoj naučiti da muža moraju uvijek slušati,bez obzira je li im jasan razlog i bez obzira na moguće vlastito suprotno mišljenje”. Jer žena koja postupa po vlastitom nahođenju nije udana za svog supruga, već za samu sebe”.

Što je, naravno, neprihvatljivo, jer se dobra supruga mora predati svom suprugu, živjeti u kuhinji i ” sa smiješkom prihvaćati opravdane kritike na račun svog kuharskog umijeća i vođenja kućanstva”.

Što ženama donosi prihvaćanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti? Ako prihvate svoje mjesto u društvu i svoje limite te ako će predano raditi na vlastitom poboljšanju, knjiga obećava da će žene postupno primijetiti i poboljšanje kod svojih muževa. Jer ovako kako je, oni su primorani sve probleme rješavati sami što ih tjera na to da svake godine prebiju 140 tisuća neposlušnih žena, a to nitko ne želi. Na kraju krajeva, nismo mi neka nazadna društva, mi i Španjolci.

Ne, mi smo predziđe kršćanstva (Christianis Antimuralis), naši sredozemni prijatelji duhovna zaliha Zapada (reserva espiritual de Occidente). Mi znamo koje su naše tradicionalne vrijednosti i znamo da se za njih treba boriti. Dobro, njihovi košarkaši gube namjerno a naši nenamjerno, ali što je ta mala distinkcija prema ostatku našeg zajedničko superiornog morala?

Nezaposleni smo i jedni i drugi, u bankrotu smo i jedni i drugo, pokradeni od samih sebe i jedni i drugi. Dok Španjolci kupuju “Udaj se…”, a mi čekamo na hrvatsko izdanje, imamo vremena i jedni i drugi razmišljati o onome što je u životu istinski bitno. O onim pravim, tradicionalnim obiteljima, bez pedera i sa sluškinjama s vjenčanim listom.

Ah, da – jedna mala razlika ipak postoji. Mi ne sinkroniziramo filmove. Još ne.

Najbolji nepoznati sportaš svijeta

Ako ne znate tko je Ashton Eaton i ako mislite da je Oregon dio Kanade, niste sami – društvo vam vjerojatno čini i dobar dio žitelja SAD. U medijski najjačoj zemlji svijeta, u zemlji toliko zaljubljenoj u vlastite sportaše da se ligaški pobjednici nazivaju prvacima svijeta, a neamerikanci u izboru za svjetskog sportaša godine pojavljuju rjeđe nego prijenosi Olimpijskih igara uživo na HTV-u, Ashton Eaton je i dalje – nepoznat. Ne pomaže mu niti činjenica da je lako moguće najbolji sportaš u državi, ako ne i na svijetu.

Na dan kada je Usain Bolt osvojio novo zlato, na dan kada je David Rudisha otrčao povijesnu utrku na 800 metara, na dan kada je ženska nogometna reprezentacija SAD u finalu pobijedila Japan, Eaton je ponovo bio relegiran na „u ostalim vijestima: …“. Svjetski rekorder u desetoboju postao je i najmlađi olimpijski pobjednik u posljednjih 20 godina u disciplini u kojoj su dostignuća i hvalospjevi u većem nesrazmjeru no u bilo kojoj drugoj.

Desetoboj, poput skijaške kombinacije, nije televizičan. U doba kada je većini uspjeh zadržati koncentraciju na istoj temi već i pet minuta, višebojci se natječu dva dana. U doba kada našu cijenjenu pažnju zaslužuju samo što noviji i što apstraktniji rekordi, Eaton i ekipa trče sporije od Bolta, skaču niže od Uhova i bacaju kraće od Hartinga. Tko će to gledati? „Ha! 5,20 u skoku s motkom? To ziher mogu i ja, daj pridrži pivu.“

U srpnju je u Rijeci održano Prvenstvo Hrvatske u atletici. S rezultatima s američkih kvalifikacija za Olimpijske igre, Ashton bi bio među pet najboljih u svakoj od 10 disciplina. Uzeo bi sedam medalja, od toga pet zlatnih, i srušio tri državna rekorda. Prije nego što počnete pljuvati po hrvatskoj atletici – sa svojim rezultatima, Eaton bi ušao u polufinale Olimpijskih igara na 100 metara, bio četvrti na 110 prepone i osvojio srebro u skoku u dalj, iako svakoj od tih disciplina posvećuje manje-više desetak posto treninga.

Atletika je kraljica sportova, a najbolji desetobojac je njen kralj. No, već dugo ne živimo u monarhiji, već u svijetu vođenim show businessom i markentinškom propagandom koja je barem toliko važna koliko i sportska dostignuća. Tako će Usain Bolt nakon svoje utrke smireno objasniti svima da je legenda i najveći svih vremena, a američke nogometašice će još na terenu obući sponzorske majice kojima svijetu poručuju da je u njima „pronađena grandioznost“. U nevezanoj vijesti, Nike je u Americi iste sekunde pustio te majice u prodaju za $26,99. Kao što kažu, i hrčak je samo štakor, samo s boljim marketingom.

A Eaton? Nakon pobjede nije bilo niti poza, niti majici, niti velikih izjava. Već zajednička slika sa svim protivnicima, kao uspomena na ono što su postigli. Oni znaju. I svi koji su se ikada bavili ili pokušali baviti atletikom znaju. Zato ćete za vrijeme desetoboja često vidjeti čestitke kojima natjecatelji jedni drugima pokazuju poštovanje. Kada Hans Van Alphen publiku zamoli za podršku prilikom skoka s motkom, prvi će zapljeskati Leonel Suarez, njegov konkurent za medalju. I to neće biti show već pristup sportu u kojem se ne bori protiv protivnika već protiv samoga sebe i svojih granica.

Već danima tražimo najbrže, najviše i najjače. Nitko tom opisu ne odgovara bolje nego desetobojci, kraljevi kraljevske discipline, s Eatonom kao prvim među najboljima. S Eatonom, koji, onako usput, ima i crni pojas u tae-kwon-dou i koji je kao atletičar procvjetao tek kad su mu treneri napokon uspjeli objasniti da je u redu na treninzima biti bolji od ostalih u svakoj disciplini te da to nije znak da se pravi važan. S Eatonom koji živi i trenira u medijski neatraktivnom Oregonu i o kojemu se na Googleu može naći deset puta manje vijesti nego o Hope Solo, vratarki nogometne reprezentacije i 40 puta manje no o Boltu.

Iz polusjene olimpijskih natjecanja desetobojci su se bez pompe povukli u punu sjenu napornih treninga. Sljedeće natjecanje čeka i do onda teba još malo popraviti izdržljivost, snagu, skočnost i brzinu. Još malo poraditi na zaletu za skok u vis, na napadanju prve prepone, na postizanju savršenog slova „C“ pri odskoku skoka s motkom, na pravovremenom otvaranju kukova u bacanju diska ili na koračnoj tehnici skoka u dalj. Valja zaliječiti bolna koljena, laktove i kukove.

Ali, barem mogu u miru trenirati kada se ne moraju brinuti o navali medija, kada se daleko od očiju svijeta moraju, smiju i mogu samo – baviti sportom. Svima im je jasno da bez obzira koliko dobri bili, koliko nevjerojatno dojmljivi bili njihovi rezultati da nikada neće biti zvijezde. Ali, ono za što se bore ionako im ne može donijeti nitko osim njih samih i zato će se i dalje daleko od očiju i slave natjecati za titulu najboljeg nepoznatog sportaša svijeta.

Sretan ti rođendan, sporte

Postoje posebni dani, dani koje slavimo i obilježavamo. Dani koji su nam označeni u kalendaru, dani koji nas potiču na razmišljanje i refleksije. Rođendani. Nove godine. Dani u kojima gledamo unazad, shvaćajući kako vrijeme ne koči ni za koga, odmjeravajući koliko smo narasli, udebljali se, posijedili ili pogrbili. Dani u kojima gledamo unaprijed, obećavajući si po tko zna koji puta da ćemo napokon prestati pušiti, naći vremena da pročitamo dobru knjigu ili hrabrosti da pozovemo Katarinu iz 8c u kino. Dani u kojima nam se nekako čini da nam je, usprkos svemu, sve jasno, da shvaćamo što nam je u životu bitno.

Danas je takav dan.

Danas je i Nova godina Olimpijskih igara i rođendan sporta i slavljenici će na proslavu doći u svom najboljem ruhu. London se za feštu sprema već sedam godina, a većina natjecatelja i dvostruko, čak i trostruko duže. Organizatori su u ceremoniju otvaranja uložili preko 30 milijuna Eura, sportaši cijeli život i Olimpijskim parkom u Stratfordu večeras neće defilirati samo najsportskiji primjerci ljudske rase i njihovi snovi, već i snovi svih nas koji smo odlučili da unatoč svemu i dalje vjerujemo u sport.

Danas nije dan za realne i objektivne procjene. Nije dan u kojemu treba govoriti o komercijalizaciji sporta, o nesposobnim funkcionerima, o političkim priljepcima, o prevarama i dopinzima, o mitu i korupciji, o izazovima koji su pred svima nama. Danas je rođendan, i dragoj baki Sport nećemo brojati ni godine ni bolesti, već joj zahvaliti za sve što nam je dala.

Danas je dan u kojemu se valja prisjetiti sreće i ponosa koje nam je usred rata i razaranja donijela slika nezgrapnog Franje Arapovića, koji se u drugom pokušaju uspio objesiti na obruč jedinog istinskog Dream Teama i semafora koji je pokazivao 24:23. “Imamo ih!” vikao je susjed, “Spusti se, Franjo” vikao je Cvitković. Franjo se spustio, mi ih nismo imali, ali sport je pokazao da može biti lijek.

Danas je dan u kojem treba slaviti Michaela Phelpsa i njegovih stotinjak zlatnih olimpijskih medalja, ali i Erica Moussambanija iz Ekvatorske Gvineje, čije iskreno “Osjećam se dobro, sretan sam” i predstava u kojoj je u Sidneyu na jedvite jade uspio otplivati sto metara nisu bili ni smiješni, ni tužni, već veličanstveni primjer kako nam sport na svakom nivou nudi priliku da pobijedimo sami sebe i limitacije koje nam postavlja život.

Danas je dan u kojem se treba diviti Usainu Boltu i Hichamu el Guerrouju, ali i Dereku Redmondu, koji je u Barcelonu po medalju došao nakon razočaravajućeg Seula u kojem je kao jedan od favorita na 400 metara morao odustati usred utrke. Dereku Redmondu kojemu je nakon otrčanih 150 metara na Olimpijskom stadionu u Montjuicu jedna bolna sekunda rasparala i zadnju ložu i snove o medalji, ali koji se nakon Seula sam sebi zarekao da će utrku u Barceloni završiti bez obzira na sve, i koji je posljednjih 250 metara plačući odšepao potpomognut ocem koji se probio kroz osiguranje. “Ne moraš se mučiti, sine”. “Moram, tata”. I sport nas je naučio da gubimo samo onda kada odustanemo.

Ali, danas je i dan u kojemu se valja podsjetiti što nam je sport donio u našim vlastitim životima. Na onu nogometnu, rukometnu ili košarkašku utakmicu u kojoj smo jednom davno doveli svoju školu u drugo kolo općinskog prvenstva. Na prvih sto metara koje smo istrčali ispod 12, 13 ili 15 sekundi. Na onaj trenutak kada smo priznali da smo zadnji igrali loptom te da je ubacivanje za protivnika.

Moramo shvatiti da je princip isti, a pet sekundi koje bi nas Bolt ostavio na sto metara samo nijansa i da je upravo to jedinstvena ljepota sporta, koja vrijedi i na Olimpijskim igrama i na haklu s frendovim s posla. Olimpijci su brži, jači i viši, vjerojatno i odlučniji i izdržljiviji, ali sport je jednostavno – sport.

Jer u svakome Arapoviću, Phelpsu, Moussambaniju, Boltu i Redmondu je i dio nas, to je ono sto nam omogućuje da se s njima poistovjetimo, da slavimo njihove pobjede, žalimo njihove poraze, da skačemo sa stolice vičući im kroz televizor da moraju dodati lijevo, servirati dijagonalu ili “napokon pomaknuti lijene guzice”. U danima pred nama živjet ćemo kroz njih, obarati rekorde i ozljeđivati se, postat ćemo stručnjaci i u jedrenju i u streličarstvu i u dizanju utega, navijat ćemo i slaviti. Slaviti pobjede, ali i sam sport.

Ima dovoljno dana u kojima ćemo se baviti važnijim stvarima. Ali danas ne. Danas definitivno ne.

Živio sporte, sretan ti rođendan i neka ti je dug život.

Što donosi skijaško sutra?

Ne tako davno, sport je pripadao sportašima. Tradicija, sportski duh, traženje najboljeg među najboljima – sve je to bila bit koja je vukla natjecatelje u vječnu borbu protiv još jedne sekunde, metra ili kilograma. Danas? Danas smo gazde mi – vi i ja – svaki sa svojim daljinskim upravljačem, a sportaši su svedeni na zabavljače čija je svrha postojanja nastup u predstavi koja nas mora zadovoljiti.

Sportska priča godine

Dok na tribinama sedamdeset tisuća ljudi drži dah, na travnjaku ispod njih sve je jasno – nakon rovovske borbe i taktičkog nadmudrivanja, njihov klub je na rubu poraza. Preko dva sata svaki od pedesetak igrača Denver Broncosa dao je sve od sebe, ali sada ih može spasiti samo jedan, čovjek koji mora svu odgovornost preuzeti na sebe i biti najbolji u situaciji koja ne obećava mnogo. Ali on vjeruje u sebe, najjači je kad je najteže i vodi svoju momčad do pobjede. Continue reading

Čovjek koji nije znao odustati

Koliko puta ste nakon utakmice ili sezone čuli sportaše kako kažu: “Nije se moglo”? Rukometaši nisu mogli zbog sudaca, nogometaši zbog blatnog terena, košarkaši zbog niskih plaća, atletičari zbog jakog vjetra, jedriličari zbog preslabog. “Mi smo pokušali sve, dali apsolutno sve od sebe. Ali, jednostavno nije išlo.”

 Ne samo sportaši, svi mi. Smršavili bismo, ali susjeda je baš danas ispekla kolač. Naučili bismo strani jezik, ali nam baš to ne ide. Napredovali na poslu, ali nas šef ne voli.

Amerikanci imaju izreku – “Isprike su kao guzice. Svatko ima po jednu i sve smrde”.

Jim Abbott će to sročiti nešto uljudnije, ali bit se ne mijenja. “Najvažnije u životu je ne tražiti ispriku. Ljudi oko vas će vam to dopustiti, prihvatiti ako za neuspjeh okrivite okolnosti. Ali mislim da smo sami sebi dužni izvući maksimum iz našeg potencijala.”

Abbott zna o čemu govori. Kao bacač poveo je američku baseball reprezentaciju do zlata na Olimpijskim igrama 1988. godine. Postao je prvi igrač baseballa koji je izabran za amaterskog sportaša godine u SAD. A kasnije se kao profesionalac u dresu New York Yankeesa upisao i u povijest – odbacao je cijelu utakmicu bez da protivnicima uspije i jedan jedini udarac protiv njega. Impresivna lista uspjeha, kakvom se može pohvaliti tek vrlo mali broj sportaša u povijesti.

Ah da, još nešto. Jim Abbott je rođen bez desne šake.

Continue reading