Glad you dropped by. Seriously.
What you are looking at is a mixture of a personal archive for works published on various outlets and what just might turn out to be yet another blog. I hope it will.
In the meanwhile, feel free to go through the archived articles. If you care for baseball statistical analysis, there is plenty of that, highlighted by the study I did for The Hardball Times on how efficient the catchers are when blocking pitches in the dirt. If you like baseball, yet couldn’t care less for the numbers, you might enjoy a cool story about Jeff Francoeur or a thorough interview with Mike Piazza.
If you, like me, think that sports is about more than just winning and losing, then the story of Moshi Ants might be for you. Or the one about the right to play.
Continue reading Welcome
I was presented a paper by a staunch gun rights activist yesterday, a study if you will. In it, he said, are the numbers that support his views and his views are that a world is a better place when people legally own guns. Lots of them.
Now, I don’t care much about guns, I have to admit, but I do love me some numbers. I mean, I really love numbers.
When I was a kid, I used to drive my parents mad by counting everything. So, not only did they already know that they probably smoke too much, they had a seven year old tell them how much money they will spend on the 10,429 cigarettes I projected them to smoke during a year. A real darling I was.
Not much has changed since. When stuck in the boring presentation, like yearly failure rates for the fifty-odd instruments I don’t even develop, I take solace in the sea of numbers. I’ll pick a column and pretend the never-ending streams of digits are my seasonal ERA, or WHIP, or HR or whatever the numbers will be most likely to resemble and then I’ll calculate how I stack up against the rest of the just invented league. I’ve made an All-Star team a few times, I’m happy to inform you.
So, I’m strange like that, but you either knew that already or you don’t care about it. You want to know about the guns.
Here is the paper in question. Now, you may say that someone who is in the business of selling firearms equipment might not hold the most unpartizan of opinions when it comes to what should be done with the guns, but that is besides the point. All the questionable narrative aside, they do use a whole lots of numbers to bring their point across. So, let’s look at them numbers.
The central stat that they present is the frequency of the criminal attacks stopped by guns. Mind you, the statistics are from 1995, but that doesn’t really matter for this exercise. We have two contradictory statements to start with:
Every 1.3 minutes an American citizen uses a firearm in self-defense against a criminal.
Among 15.7% of self-defenders interviewed nationwide during The National Self-Defense Survey conducted by Florida State University criminologists in 1994, the defender believed that someone “almost certainly” would have died had the gun not been used for protection — a life saved by a privately owned gun about once every 1.3 minutes. (In another 14.2% cases, the defender believed someone “probably” would have died if the gun hadn’t been used in defense.)
So, we know that roughly one out of every six successful defenses (15.7%) of armed citizens against criminals results in a life saved. What is a little bit unclear is which event occurs every 1.3 minutes. Is it any such defense or a defense that results in a saved life?
Let’s do some math. Something that occurs once every 1.3 minutes will occur just about 400,000 times in a year. There are two possibilities of what was meant:
1) There are 400,000 such incidents every year and just over 60,000 of those actually resulted in a saved life
2) There are about 2,500,000 such incidents every year and some 400,000 of those actually resulted in a saved life
Luckily, any ambiguity about what is really meant is solved later on in that study:
Moreover, according to the latest studies, firearms are used more than two million times each year by law abiding citizens to defend themselves and their loved ones from vicious criminals.
So, now we clearly know that every year almost half a million American lives are saved thanks to privately owned guns, frankly, making any possible counterargument from gun control crowd pale in comparison. Even though some of the attacked might have been scared and slightly exaggerated the extent of the life-threatening situation, it is fair to assume that some of the successful defenses saved multiple lives. And that is not even counting the situations where a life has been probably saved.
My first reaction is – whoa, that’s a lot of lives. I mean, really, really lot of lives. If the trend continued, there were some seven million lives saved from the time this study was conducted till today. That is by far more than the entire population of my country. If guns are like penicillin, why was nobody awarded a Nobel, either for medicine or for peace?
I guess the reason is that we don’t really take notice of this extraordinary fact, because media doesn’t report on it.
In 64.2% of these self-defense cases, the police learned of the defense, which means that the media could also find out and report on them if they chose to.
So, although more than a million and a half such attacks are reported to police every year, we know next to nothing about them because media covers it up. That sounds scary, doesn’t it?
But not so scary as this. Roughly the half of all Americans either legally own a gun or can get a hold of one when attacked, like when there is a gun in a household owned by someone else. This, by simple math, means that the other half of the citizens are unarmed. One of the points the gun right activists like to stress is that guns not only help to thwart the attacks, but also to prevent them from happening. You’ve heard it, I have an NRA sticker on my car, on my fence and on my porch – you’ve been warned, punk!
So, the unarmed citizens are as numerous as the armed ones and even more likely to be attacked. Unless we assume that they face criminals with different brand of viciousness, they too are faced with over two million attacks every year and 15.7% of those (400,000) are of the variety where they almost certainly die if they don’t have a firearm for protection. And here is the bad part. They don’t. So they die.
Now, covering up seven millions lives that were saved since 1995 is one thing, but how come we never hear of the seven million lives that were actually lost?! Who is in on that cover up?
For one, it’s the government. Year after year they publish the cause of death statistics that show homicides account for some 15,000 – 20,000 annual deaths in the US all together. And that number also includes criminals shooting criminals, law-abiding husbands beating their law-abiding wives to death and evil grandchildren poisoning their poor grandmothers to get their dirty little hands on the inheritance. Yet, no mention of the 400,000 victims of vicious criminals, probably not to ashame their families by admitting to having relatives who were too stupid to own a gun. And every 1.3 minutes The Government And The Media engage in a Minitrue masterpiece of historical revisionism, erasing any shred of evidence that the victim ever existed, much less had a violent end to her or his life.
I mean, seriously, how stupid do you think we are?
It takes about two minutes of one’s time and elementary school skills in both reading and math to realize that this so called “study“ is a big load of crap. Yet here we are, almost twenty years later and people still use that garbage as an argument.
Why?
Well, the biggest reason is that they can get away with it. And they can get away with it because getting “educated” by learning to repeat ideological dogmas instead of being educated in a way that will teach critical thinking and using ones own brain, is en vogue. Which, by the way, is not a musical quartet from Oakland. And as soon as people allow to be fed any kind of agenda without questioning whether it is right or wrong, they lose. With guns or without them, they are a victim of a violent crime. And there is a good chance that such crime really does happen every 1.3 seconds.
Moj cijenjeni kolega, vrhunski novinar i općenito vrlo inteligentan čovjek, nedavno se uključio u debatu koja muči Hrvate – planiranom uvođenju zdravstvenog odgoja u hrvatske škole. Priznajem da originalan tekst planiranog kurikuluma nisam pročitao, ali očito mnogi jesu, što se da zaključiti iz burne diskusije koja je uslijedila – sigurno nitko ne bi napadao ili branio spomenutu promjenu školskog sistema, a da se prije toga nije detaljno i nepristrano informirao točno o čemu se radi, zar ne?
Stav mog kolege može se sažeti u jednu rečenicu. U zemlji u kojoj je velika većina stanovništva katoličke vjere, obrazovanje mladih moralo bi odražavati katoličke vrijednosti, a izjednačavanje homoseksualnosti s heteroseksualnosti to nije. Stav koji mnogi dijele, no ne znaju izraziti tako elokventno.
Na prvi pogled, vrlo logično i ispravno mišljenje, bez obzira kakav vaš osobni stav bio prema crkvi, homoseksualnosti ili reformi školskog sustava. Neovisno o vašem stavu, pokušajmo rastaviti taj zaključak na tri jednostavne činjenice i tri jednostavna postulata:
Činjenice:
1. Većina Hrvata su katolici
2. Biblija je centralni dokument katoličke vjere
3. Biblija osuđuje homoseksualnost
Leviticus 18:22
Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.
Postulati:
1. Većina Hrvata osuđuje homoseksualnost
2. U demokratskom društvu mišljenje većine mora biti poštovano kada se donose sve važne odluke
3. Način na koji ćemo obrazovati mlade je važna odluka
Naravno da moj kolega nije imao niti vremena niti mogućnosti osobno pitati svakoga od preko tri milijuna katoličkih Hrvata kakav je njen ili njegov stav po ovom pitanju, ali to nije niti bilo potrebno. Njihov stav definiran je postulatom, kombinacijom prve tri točke – ako si katolik, vodiš se vrijednostima koje su napisane u Bibliji, ako se vodiš vrijednostima koje su napisane u Bibliji, smatraš homoseksualnost grozotom. Točka. On ima svako pravo pretpostavljati da govori u ime 87% Hrvata.
Drugi postulat je nešto kompliciraniji. Kao što stara izreka kaže, kada dvije lisice i kokoška glasaju što će jesti za večeru, to nije demokracija. Mnogi ugledni sociolozi i filozofi definiraju demokratičnost demokracije po pravima koje imaju manjine, ne većine, ali to je tema u kojoj se brzo možemo izgubit. Logički gledano, ako pet od svakih šest građana ima mišljenje, onda to u najvećem broju slučajeva treba i poštovati.
O trećem postulatu ćemo se vjerojatno brzo složiti – malo tko smatra da obrazovanje nije bitno kako za individualnu budućnost, tako i za formaciju društva kao cjeline.
Dakle, ako svaki od tri postulata stoji, možemo doći do samo jednog jedinog zaključka: zdravstveni odgoj u navedenom obliku nema što tražiti u hrvatskim školama.
Najjednostavniji način da provjerite formulu je da u nju ubacite različite vrijednosti. Zamijenimo tako na trenutak treću činjenicu jednako vrijednom. Naime, u istom tom Levitskom zakoniku (18:9-12) stoji i sljedeće:
Od svih vodenih životinja ove možete jesti: sve što živi u vodi, bilo u morima, bilo u rijekama, a ima peraje i ljuske možete jesti.
A što u morima i rijekama nema peraja i ljusaka – sve životinjice u vodi, sva živa vodena bića – neka su vam odvratna
I odvratna neka vam ostanu! Mesa od njih nemojte jesti, a njihove strvine držite za odvratnost.
Sve, dakle, što je u vodi a nema peraja i ljusaka neka je za vas odvratno.
Svi znamo da škampi nemaju peraje, prema tome, koristeći naš prvi postulat, ja mogu sa sigurnosti reći da zastupam mišljenje 87% Hrvata koji osuđuju prehranu škampima. S obzirom da u jednom demokratskom društvu treba poštovati mišljenje većine te da je obrazovanje mladih važna odluka, odlučno zahtijevam da se s kurikuluma Ugostiteljske škole Opatija istoga trenutka uklone sadržaji koji izjednačavaju pripremanje škampa, dagnji i liganja i pripremanje trlje, brancina i ušate, jer to, oprostite, nije u redu.
Logic is a bitch ain’t it?
Ako ne znate tko je Ashton Eaton i ako mislite da je Oregon dio Kanade, niste sami – društvo vam vjerojatno čini i dobar dio žitelja SAD. U medijski najjačoj zemlji svijeta, u zemlji toliko zaljubljenoj u vlastite sportaše da se ligaški pobjednici nazivaju prvacima svijeta, a neamerikanci u izboru za svjetskog sportaša godine pojavljuju rjeđe nego prijenosi Olimpijskih igara uživo na HTV-u, Ashton Eaton je i dalje – nepoznat. Ne pomaže mu niti činjenica da je lako moguće najbolji sportaš u državi, ako ne i na svijetu.
Na dan kada je Usain Bolt osvojio novo zlato, na dan kada je David Rudisha otrčao povijesnu utrku na 800 metara, na dan kada je ženska nogometna reprezentacija SAD u finalu pobijedila Japan, Eaton je ponovo bio relegiran na „u ostalim vijestima: …“. Svjetski rekorder u desetoboju postao je i najmlađi olimpijski pobjednik u posljednjih 20 godina u disciplini u kojoj su dostignuća i hvalospjevi u većem nesrazmjeru no u bilo kojoj drugoj.
Desetoboj, poput skijaške kombinacije, nije televizičan. U doba kada je većini uspjeh zadržati koncentraciju na istoj temi već i pet minuta, višebojci se natječu dva dana. U doba kada našu cijenjenu pažnju zaslužuju samo što noviji i što apstraktniji rekordi, Eaton i ekipa trče sporije od Bolta, skaču niže od Uhova i bacaju kraće od Hartinga. Tko će to gledati? „Ha! 5,20 u skoku s motkom? To ziher mogu i ja, daj pridrži pivu.“
U srpnju je u Rijeci održano Prvenstvo Hrvatske u atletici. S rezultatima s američkih kvalifikacija za Olimpijske igre, Ashton bi bio među pet najboljih u svakoj od 10 disciplina. Uzeo bi sedam medalja, od toga pet zlatnih, i srušio tri državna rekorda. Prije nego što počnete pljuvati po hrvatskoj atletici – sa svojim rezultatima, Eaton bi ušao u polufinale Olimpijskih igara na 100 metara, bio četvrti na 110 prepone i osvojio srebro u skoku u dalj, iako svakoj od tih disciplina posvećuje manje-više desetak posto treninga.
Atletika je kraljica sportova, a najbolji desetobojac je njen kralj. No, već dugo ne živimo u monarhiji, već u svijetu vođenim show businessom i markentinškom propagandom koja je barem toliko važna koliko i sportska dostignuća. Tako će Usain Bolt nakon svoje utrke smireno objasniti svima da je legenda i najveći svih vremena, a američke nogometašice će još na terenu obući sponzorske majice kojima svijetu poručuju da je u njima „pronađena grandioznost“. U nevezanoj vijesti, Nike je u Americi iste sekunde pustio te majice u prodaju za $26,99. Kao što kažu, i hrčak je samo štakor, samo s boljim marketingom.
A Eaton? Nakon pobjede nije bilo niti poza, niti majici, niti velikih izjava. Već zajednička slika sa svim protivnicima, kao uspomena na ono što su postigli. Oni znaju. I svi koji su se ikada bavili ili pokušali baviti atletikom znaju. Zato ćete za vrijeme desetoboja često vidjeti čestitke kojima natjecatelji jedni drugima pokazuju poštovanje. Kada Hans Van Alphen publiku zamoli za podršku prilikom skoka s motkom, prvi će zapljeskati Leonel Suarez, njegov konkurent za medalju. I to neće biti show već pristup sportu u kojem se ne bori protiv protivnika već protiv samoga sebe i svojih granica.
Već danima tražimo najbrže, najviše i najjače. Nitko tom opisu ne odgovara bolje nego desetobojci, kraljevi kraljevske discipline, s Eatonom kao prvim među najboljima. S Eatonom, koji, onako usput, ima i crni pojas u tae-kwon-dou i koji je kao atletičar procvjetao tek kad su mu treneri napokon uspjeli objasniti da je u redu na treninzima biti bolji od ostalih u svakoj disciplini te da to nije znak da se pravi važan. S Eatonom koji živi i trenira u medijski neatraktivnom Oregonu i o kojemu se na Googleu može naći deset puta manje vijesti nego o Hope Solo, vratarki nogometne reprezentacije i 40 puta manje no o Boltu.
Iz polusjene olimpijskih natjecanja desetobojci su se bez pompe povukli u punu sjenu napornih treninga. Sljedeće natjecanje čeka i do onda teba još malo popraviti izdržljivost, snagu, skočnost i brzinu. Još malo poraditi na zaletu za skok u vis, na napadanju prve prepone, na postizanju savršenog slova „C“ pri odskoku skoka s motkom, na pravovremenom otvaranju kukova u bacanju diska ili na koračnoj tehnici skoka u dalj. Valja zaliječiti bolna koljena, laktove i kukove.
Ali, barem mogu u miru trenirati kada se ne moraju brinuti o navali medija, kada se daleko od očiju svijeta moraju, smiju i mogu samo – baviti sportom. Svima im je jasno da bez obzira koliko dobri bili, koliko nevjerojatno dojmljivi bili njihovi rezultati da nikada neće biti zvijezde. Ali, ono za što se bore ionako im ne može donijeti nitko osim njih samih i zato će se i dalje daleko od očiju i slave natjecati za titulu najboljeg nepoznatog sportaša svijeta.
Postoje posebni dani, dani koje slavimo i obilježavamo. Dani koji su nam označeni u kalendaru, dani koji nas potiču na razmišljanje i refleksije. Rođendani. Nove godine. Dani u kojima gledamo unazad, shvaćajući kako vrijeme ne koči ni za koga, odmjeravajući koliko smo narasli, udebljali se, posijedili ili pogrbili. Dani u kojima gledamo unaprijed, obećavajući si po tko zna koji puta da ćemo napokon prestati pušiti, naći vremena da pročitamo dobru knjigu ili hrabrosti da pozovemo Katarinu iz 8c u kino. Dani u kojima nam se nekako čini da nam je, usprkos svemu, sve jasno, da shvaćamo što nam je u životu bitno.
Danas je takav dan.
Danas je i Nova godina Olimpijskih igara i rođendan sporta i slavljenici će na proslavu doći u svom najboljem ruhu. London se za feštu sprema već sedam godina, a većina natjecatelja i dvostruko, čak i trostruko duže. Organizatori su u ceremoniju otvaranja uložili preko 30 milijuna Eura, sportaši cijeli život i Olimpijskim parkom u Stratfordu večeras neće defilirati samo najsportskiji primjerci ljudske rase i njihovi snovi, već i snovi svih nas koji smo odlučili da unatoč svemu i dalje vjerujemo u sport.
Danas nije dan za realne i objektivne procjene. Nije dan u kojemu treba govoriti o komercijalizaciji sporta, o nesposobnim funkcionerima, o političkim priljepcima, o prevarama i dopinzima, o mitu i korupciji, o izazovima koji su pred svima nama. Danas je rođendan, i dragoj baki Sport nećemo brojati ni godine ni bolesti, već joj zahvaliti za sve što nam je dala.
Danas je dan u kojemu se valja prisjetiti sreće i ponosa koje nam je usred rata i razaranja donijela slika nezgrapnog Franje Arapovića, koji se u drugom pokušaju uspio objesiti na obruč jedinog istinskog Dream Teama i semafora koji je pokazivao 24:23. “Imamo ih!” vikao je susjed, “Spusti se, Franjo” vikao je Cvitković. Franjo se spustio, mi ih nismo imali, ali sport je pokazao da može biti lijek.
Danas je dan u kojem treba slaviti Michaela Phelpsa i njegovih stotinjak zlatnih olimpijskih medalja, ali i Erica Moussambanija iz Ekvatorske Gvineje, čije iskreno “Osjećam se dobro, sretan sam” i predstava u kojoj je u Sidneyu na jedvite jade uspio otplivati sto metara nisu bili ni smiješni, ni tužni, već veličanstveni primjer kako nam sport na svakom nivou nudi priliku da pobijedimo sami sebe i limitacije koje nam postavlja život.
Danas je dan u kojem se treba diviti Usainu Boltu i Hichamu el Guerrouju, ali i Dereku Redmondu, koji je u Barcelonu po medalju došao nakon razočaravajućeg Seula u kojem je kao jedan od favorita na 400 metara morao odustati usred utrke. Dereku Redmondu kojemu je nakon otrčanih 150 metara na Olimpijskom stadionu u Montjuicu jedna bolna sekunda rasparala i zadnju ložu i snove o medalji, ali koji se nakon Seula sam sebi zarekao da će utrku u Barceloni završiti bez obzira na sve, i koji je posljednjih 250 metara plačući odšepao potpomognut ocem koji se probio kroz osiguranje. “Ne moraš se mučiti, sine”. “Moram, tata”. I sport nas je naučio da gubimo samo onda kada odustanemo.
Ali, danas je i dan u kojemu se valja podsjetiti što nam je sport donio u našim vlastitim životima. Na onu nogometnu, rukometnu ili košarkašku utakmicu u kojoj smo jednom davno doveli svoju školu u drugo kolo općinskog prvenstva. Na prvih sto metara koje smo istrčali ispod 12, 13 ili 15 sekundi. Na onaj trenutak kada smo priznali da smo zadnji igrali loptom te da je ubacivanje za protivnika.
Moramo shvatiti da je princip isti, a pet sekundi koje bi nas Bolt ostavio na sto metara samo nijansa i da je upravo to jedinstvena ljepota sporta, koja vrijedi i na Olimpijskim igrama i na haklu s frendovim s posla. Olimpijci su brži, jači i viši, vjerojatno i odlučniji i izdržljiviji, ali sport je jednostavno – sport.
Jer u svakome Arapoviću, Phelpsu, Moussambaniju, Boltu i Redmondu je i dio nas, to je ono sto nam omogućuje da se s njima poistovjetimo, da slavimo njihove pobjede, žalimo njihove poraze, da skačemo sa stolice vičući im kroz televizor da moraju dodati lijevo, servirati dijagonalu ili “napokon pomaknuti lijene guzice”. U danima pred nama živjet ćemo kroz njih, obarati rekorde i ozljeđivati se, postat ćemo stručnjaci i u jedrenju i u streličarstvu i u dizanju utega, navijat ćemo i slaviti. Slaviti pobjede, ali i sam sport.
Ima dovoljno dana u kojima ćemo se baviti važnijim stvarima. Ali danas ne. Danas definitivno ne.
Živio sporte, sretan ti rođendan i neka ti je dug život.
I don’t know if you’ve seen this one:
I haven’t till a while ago. My first thought was not really a thought, but more of an uncontrolled thoughtless laughter. Second one was – that’s why he wears double ear flaps. And the third was – I want to see more of this.
Continue reading Baseball Detective
When I was about eight, I was made to audition for a school choir, just as everyone else in my class. The difference was that, unlike other kids, I was told to “leave the room and go play football or something” prior to making it to the the third word of the revolutionary evergreen “Through the Mountains and the Forests of Our Proud Land”. And my musical abilities only went downhill from there.
Now, here I am, forty and still more likely to carry an ox on my back than a tune, so what better task could I embark on than to review a CD?
The fact that I know nothing about music doesn’t mean that it’s not a huge part of my life. You know, not being an expert in the field never stopped people from having strong opinions on the matter. I love music, I’m just not smart enough to explain how or why a certain tune turns to be pleasant or not. I can’t even tell you in what musical category or subcategory a song that I just listened to belongs.
So, let’s get this out of the way quickly – I love the sound of James Geier’s new CD “God, the Others and Me”. Why? No clue. It’s comfortable, engaging at times, reassuring, relaxing and positive. It’s just – very nice. With such an expert description, you’d never have guessed that professional audio critic I’m not, right?
But — unlike the conclusion you might reach if you watch MTV or listen to the majority of the radio stations — there is more to a song than just a tune. To me, every good song is a journey, the one where you are taken on a path you knew not existed. It’s a story, a short odyssey into a mind of a gifted storyteller. It’s a trigger to temporarily escape the repetition path we pace day in and day out, it’s a calling to stop and smell the flowers, if you will.
For a stranger to sing the words that you’ll find engaging, you have to feel honesty and there is more self-honesty oozing out of the 13 songs on Geier’s album than you, I and your three best friends had courage to amass in our lifetimes. Let him sing you a story and you will feel love, hurt, insecurity and commitment and you will believe him. Let him sing you a story and if you listen carefully, you will hear that he is not singing about himself, but rather about you and your life.
I know diddley about music, but I know words and these are as good as you will find in a song. Try them and you might learn something about yourself you knew all the time, but you just couldn’t formulate as well as God, the Others and James Geier do.
A few days after winning the 1994 Amateur Baseball World Series, Jimmy Summers entered the house in Eastern Ohio alone. He was about to negotiate his first baseball contract and all he brought to the meeting was a six-pack of beer, a burning desire to play ball and an open mind.
As he reached the cellar, he saw that Kruno and Damir Karin, the representatives of Baseball Klub Olimpija Karlovac, were already there. The brothers K were standing between the bar and the Ping-Pong table, flashing broad smiles and holding a bottle of vodka.
Jimmy looked at his beer and realized that he had brought a knife to a gun fight.
Continue reading Chasing a dream
U prvoj utrci protivnici su mu bili Marc Girardelli, Günther Mader i Luc Alphand. U posljednjoj – Marcel Hirscher, Beat Feuz i Alexis Pinturault. U gotovo dvadeset godina između, Didier Cuche mjerio se s generacijama i generacijama vrhunskih skijaša, redovno osvajajući bodove, ali i – srca navijača.
Ne tako davno, sport je pripadao sportašima. Tradicija, sportski duh, traženje najboljeg među najboljima – sve je to bila bit koja je vukla natjecatelje u vječnu borbu protiv još jedne sekunde, metra ili kilograma. Danas? Danas smo gazde mi – vi i ja – svaki sa svojim daljinskim upravljačem, a sportaši su svedeni na zabavljače čija je svrha postojanja nastup u predstavi koja nas mora zadovoljiti.
|
|
